Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3214/06 (F. O.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3214/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3214/06, rješavajući apelaciju Fejze Okića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fejze Okića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-736/05 od 6.

novembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-777/04 od 15. marta 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fejzo Okić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đurđevika, općina Živinice, podnio je, 30. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-736/05 od 6. novembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-777/04 od 15. marta 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je, 5. decembra 2006. godine, zatraženo da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 18. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-777/04 od 15. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-736/05 od 6. novembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud opozove darovni ugovor zaključen između njega i sinova Mugdina i Muaza Okića, samo u dijelu koji se odnosi na sina Muaza Okića (u daljnjem tekstu: tuženi), te da obaveže tuženog da vrati apelantu nekretnine koje su mu tim ugovorom darovane, zbog neblagodarnosti. Apelant je tvrdio da je razlog za opoziv taj što se tuženi nedolično prema njemu ponašao čime je doveo do poremećaja porodičnih odnosa zato što je rekao da je apelant svoju suprugu i majku tuženog zadavio, što nije apelanta obilazio kad je bio u bolnici, te što mu je navodno prijetio da će ga ubiti i uništiti.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da prema paragrafu 948. bivšeg Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) poklonodavac ima pravo opozvati poklon ukoliko mu je poklonodavac «učinio veliku neblagodarnost», pod čim se podrazumijeva takvo djelo koje predstavlja krivično djelo. Općinski sud je dalje obrazložio da se u sudskoj praksi smatra da djelo poklonoprimca ne mora biti krivično djelo, odnosno da se ovo pravilo ne može usko primjenjivati, jer zanemaruje etičke kriterije, koji se moraju uzeti u obzir prilikom ocjene ponašanja poklonoprimca prema poklonodavcu u slučaju kada poklonodavac traži opoziv darovnog ugovora. U tom smislu, Općinski sud je utvrdio da sudska praksa smatra da se prekid svakog odnosa i komunikacije sa poklonodavcem zbog neopravdanog razloga može smatrati nezahvalnošću koja može biti razlog za opoziv darovnog ugovora.

4. Iz provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da su apelant i tuženi bili u dobrim odnosima sve do 1993. godine sve do smrti apelantove supruge, odnosno majke tuženog. Tada je apelant saznao da je njegov drugi sin, Mugdin, ukrao od komšije ovna, pa je mislio da je tuženi za to znao a nije mu rekao. Ovo je apelanta naljutilo pa je tražio od tuženog da prekine kontakte s tim bratom, odnosno «da bira između [apelanta] i brata». Tuženi je želio biti u dobrim odnosima s obojicom, što je revoltiralo apelanta, pa je tuženog istjerao. Dalje, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da tuženi nikada nije apelanta fizički napao, kao i da je apelant odbijao svaki kontakt s tuženim i drugom djecom, a da je apelant pokušavao da s njim kontaktira. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je apelant, «isključivo zbog svoje naravi», prekinuo odnose i kontakte sa svom svojom djecom, uključujući i tuženog, a da tuženi svojim ponašanjem tome nije doprinio.

5. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naročito naveo da je apelant na glavnoj raspravi od 15. februara 2005. godine izjavio da je poremećaj porodičnih odnosa «prouzrokovao njegov sin Mugdin, a ne tuženi», jer je ovaj brat tuženog ukrao ovna od komšije, zbog čega je on tražio od druge svoje djece da s tim bratom prekinu sve odnose, a oni to nisu željeli učiniti. Zbog toga je on prekinuo odnose s njima, a tuženom je naročito zamjerio što je tajio od njega činjenicu da je brat izvršio krađu. Kantonalni sud je zaključio da je apelant na ovaj način sam potvrdio da «tuženi nije uzročnik poremećaja porodičnih odnosa», a da okolnost da se tuženi nije želio povinovati naredbi apelanta da prekine odnose sa bratom ne znači neblagodarnost koja bi vodila opozivu darovnog ugovora. Također, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode apelanta o tome da mu tuženi kao starijoj osobi uskraćuje dužnu pažnju i brigu te da ga ne posjećuje ni kad je bolestan, budući da iz provedenih dokaza, a naročito izjava saslušanih svjedoka proizlazi da apelant odbija bilo kakav kontakt sa tuženim i pored njegove iskazane volje.

6. Apelant smatrada mu je navedenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navodi apelant navodi da smatra da je dokazao sve što je u tužbi naveo, ali da su sudovi u odlučivanju bili pristrasni i «naklonjeni drugoj strani», jer je njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U odnosu na pravo na pravično suđenje, apelant samo osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelant navodi da su sudovi bili pristrasni zbog činjenice da su njegov tužbeni zahtjev odbili. Međutim, Ustavni sud zapaža da su sudovi donijeli odluke nakon analize dokaza koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, te da su utvrdili činjenično stanje, između ostalog, i na osnovu izjave samog apelanta koji je izričito naveo da je on prekinuo odnose sa svojom djecom uključujući i tuženog, što su potvrdili i drugi saslušani svjedoci. Također, sudovi su pažljivo analizirali propise koji regulišu pitanje opoziva darovnog ugovora, te sudsku praksu u vezi s tim pitanjem, pa su dali jasna i detaljna obrazloženja zbog čega nisu ispunjeni uslovi za opoziv darovnog ugovora iz razloga koje je apelant u tužbi naveo. U konkretnom slučaju, apelant ne ukazuje na bilo kakvo kršenje procesnih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je takvo kršenje očigledno. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve argumenta i dokaze koji bi opravdali njegove navode o pristrasnosti sudova, te da nema ništa što bi ukazalo da je apelant procesno tretiran na način koji bi bio nepovoljniji u odnosu na tuženog u smislu izvođenja dokaza i učestvovanja u postupku. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.

b) Pravo na imovinu

12. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se tiče zahtjeva apelanta kao poklonodavca da sud opozove darovni ugovor i vrati mu imovinu koju je poklonio tuženom. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj «imovini» koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulisani uslovi i razlozi za opoziv darovnog ugovora i vraćanje imovine poklonodavcu. Ovo znači da je apelant kao poklonodavac imao «ostvariv zahtjev» za opoziv darovnog ugovora i vraćanje imovine koju je ranije poklonio tuženom, ali je morao dokazati da su ispunjeni propisani uslovi. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Imajući u vidu ovaj zaključak, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za povrat imovine opozivom darovnog ugovora biti riješen u njegovu korist.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već ukazao da su sudovi nedvosmisleno utvrdili da su odnosi apelanta i tuženog poremećeni, ali da tuženi tome nije doprinio, jer i dalje nastoji da sa apelantom uspostavi i održava odnose. Ustavni sud zapaža da je apelant darovni ugovor zaključio sa tuženim i drugim sinom, a da je tužbeni zahtjev usmjerio samo protiv tuženog, iako je sam pred sudom izjavio da je poremećaj porodičnih odnosa izazvao upravo taj drugi sin, koji je također poklonoprimac po istom ugovoru, kao i da je on lično prekinuo odnose sa tuženim i drugom djecom. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ovakvom njegovom zahtjevu za opoziv darovnog ugovora protiv tuženog koji ničim nije doprinio poremećaju odnosa biti udovoljeno, budući da očigledno nisu bili ispunjeni propisani uslovi.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, jer nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će protiv tuženog ostvariti pravo na opoziv darovnog ugovora prema važećim propisima, jer za to očigledno nisu bili ispunjeni uslovi. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, odluka AP 2463/05 od 9. maja 2006. godine).

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i bavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3214/06 (F. O.) | Sudska praksa | Aktio