Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3249/06 (D. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3249/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3249/06, rješavajući apelaciju Dominika Matijaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dominika Matijaševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 044 od 18. augusta 2006. godine, i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-
1896/02 od 17. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dominik Matijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je, 1. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 044 od 18. augusta 2006. godine, i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1896/02 od 17. decembra 2004. godine.
2. Djelomičnom presudom Osnovnog suda u Gradišci, broj P-255/00 od 18. februara 2002. godine, obavezana je DP «Ciglana» iz Gradiške (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od ukupno 36.000 KM sa pripadajućim kamatama, dok je s viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na nematerijalnu štetu apelant odbijen. Također je konstatovano da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se tiče rente i troškova postupka odlučiti naknadno.
3. Međutim, odlučujući o žalbama apelanta i tužene, Okružni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, a žalbu tužene je uvažio, pa je djeoimičnu prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju ove odluke, Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelant, 3. oktobra 1991. godine, prilikom odlaska na posao kod tužene, ranjen od granate koja je ispaljena sa teritorije Republike Hrvatske. Međutim, odredbom člana 154. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da je štetu dužan naknaditi onaj ko tu štetu prouzrokuje, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok se za štetu od opasne stvari ili djelatnosti odgovara bez obzira na krivicu. Prema zaključku Okružnog suda, navedenom odredbom su ustanovljena dva osnova odgovornosti, po osnovu krivice i po osnovu opasne stvari odnosno opasne djelatnosti. Šteta koja je pričinjena apelantu nastala je, kako je zaključio Okružni sud, od granate na samom početku oruženih sukoba na području bivše Jugoslavije, a za to tužena ne može snositi odgovornost. Naime, Okružni sud je utvrdio da nema bilo kakve uzročno-posljedične veze između djelatnosti tužene i štete koju je apelant pretrpio, ukazavši istovremeno da razlozi koji isključuju odgovornost tužene za nastalu štetu u smislu ZOO, ne utječu na činjenicu da apelantova povreda «ima značaj povrede na radu sa stanovišta propisa o zdravstvenom, penzionom i invalidskom osiguranju».
4. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj 118-0-Rev-06-000 044 od 18. augusta 2006. godine, odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio obrazloženje Okružnog suda, ističući također da apelant, iako je pretrpio povredu na radu, ne može u konkretnom slučaju potraživati od tužene naknadu štete u smislu ZOO.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenog prava apelant posebno ne obrazlaže, osim što ponavlja navode o tome da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pogrešnoj primijeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno analizirali relevantne odredbe ZOO koje se tiču naknade štete, te da su jasno obrazložili zbog čega se ove odredbe ne mogu primijeniti konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da su i Vrhovni i Okružni sud utvrdili da je nesumnjivo da je apelant štetu pretrpio usljed granatiranja s teritorije Republike Hrvatske, a ne od opasne djelatnosti tužene koja se takvom djelatnošću i ne bavi. S druge strane, sudovi su također obrazložili da je činjenica da je apelant u trenutku povređivanja išao na posao kod tužene, zbog čega njegova povreda ima karakter povrede na radu, ali da to ne utječe na nemogućnost primjene člana 154. stav 1. ZOO, jer je do štete došlo bez krivice tužene. Ustavni sud također zapaža da apelant, osim vrlo općenitih navoda koji su ispitani u obje osporene presude, ne ukazuje ni na kakvu eventualnu povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje je razmotrio i odbio Vrhovni sud, o čemu su dati jasni i detaljni razlozi.
10. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti apelant nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić