Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3254/06 (A. J.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3254/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3254/06, rješavajući apelaciju Adnana Janjoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Janjoša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000432 od 27. septembra 2006.
godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-63/05 od 5.
juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Janjoš (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, podnio je 6. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000432 od 27. septembra 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-63/05 od 5. juna 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je, 14. decembra 2006. godine, zatraženo da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 29. decembra 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-63/05 od 5. juna 2006. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000432 od 27. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i dva krivična djela ubistva u pokušaju iz istog člana u vezi sa članom 28. KZ FBiH, te za krivično djelo nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih stvari iz člana 371. stav 1. KZ FBiH u sticaju u vezi sa članom 54. KZ FBiH. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni, apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i 6 mjeseci, a izrečena mu je i mjera oduzimanja predmeta, odnosno oružja koje je pobliže navedeno u dispozitivu prvostepene presude.
3. Prvostepeni sud je utvrdio da je dokazanao da je apelant, 15. maja 2005. godine u noćnim satima, u alkoholisanom stanju napustio svadbu na molbu mladoženje Aldina Rahića (u daljnjem tekstu: oštećeni A.R.). Međutim, prvostepeni sud je utvrdio da se apelant nedugo zatim vratio sa automatskom puškom u namjeri da oštećenog A.R. liši života, pa da je u njega ispalio tri metka od kojih ga je jedan pogodio u nogu, čime mu je apelant nanio laku tjelesnu povredu. Sud je dalje utvrdio da je apleant, nakon što je ranio oštećenog A.R., pucao u pravcu grupe svatova koja je stajala ispred vrata mjesne zajednice, da je ispalio četiri metka od kojih je jedan pogodio Lejlu Krajišnik (u daljnjem tekstu: oštećena L.K.) u glavu, što je prouzrokovalo njenu smrt. Također, jedan od tih metaka je pogodio i oštećenog Admira Rahića (u daljnjem tekstu: oštećeni R.A.) u predjelu vrata, čime mu je nanesena laka tjelesna povreda, nakon čega se apelant udaljio sa lica mjesta u nepoznatom pravcu.
4. Prvostepeni sud je ove činjenice utvrdio na osnovu dokaza provedenih u toku postupka, uključujući i nalaze dobijene neuropsihijatrijskim vještačenjem, vještačenjem alkoholisanosti apelanta, vještačenjem bioloških tragova, vještačenjem tragova oružja, vještačenjem silikonskih rukavica i vještačenjem vještaka sudske medicine. Prvostepeni sud je obrazložio da je nakon nalaza vještaka balističke struke sporno pitanje bilo da li je apelant imao namjeru da ubije oštećenu L.K ili je ona «podlegla usljed rikošet metka koji ju je pogodio u glavu». Rješavajući ovo pitanje, prvostepeni sud je obrazložio da je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka, dopunski nalaz vještaka balističke struke i dopunski nalaz vještaka sudske medicine, te da je na osnovu tih dokaza utvrdio da oštećena L.K. nije poginula od rikošet metka, već da je apelant bio licem u lice prema njoj okrenut u vrijeme kad je pucao u njenom pravcu. Ovaj svoj zaključak prvostepeni sud je detaljno obrazložio analizirajući navedene dokaze pojedinačno i u vezi s drugim izvedenim dokazima. Također, prvostepeni sud je zaključio da je apelant «u momentu izvršenja krivičnih djela koja je prethodno isplanirao i za koja se svjesno, prema mišljenju vještaka, odlučio da izvrši» bio pod utjecajem blagog do srednjeg intenziteta afekta, zbog čega je njegova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjenja, ali ne bitno. Prvostepeni sud je također obrazložio da je zbog navedenih dokaza odbio navode odbrane da se kod apelanta radilo o stanju svjesnog nehata, odnosno da kod njega nije postojala namjera da izvrši krivična djela koja su mu stavljena na teret, već je samo postojala «želja da oštećene zaplaši».
5. Vrhovni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode, zaključio da je prvostepenom presudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, a naročito da je pravilno izveden zaključak o psihičkom odnosu apelanta prem djelu u momentu kada je iz automatske puške djelovao prema grupi lica – svatova, koja je stajala pred zgradom mjesne zajednice. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obrazložio zbog čega nije prihvatio navode apelanta da u momentu kad je pucao iz automatske puške nije bilo nikoga ispred navedene zgrade, jer su ti navodi protivni drugim izvedenim dokazima – saslušanju svjedoka i provedenim vještačenjima. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaze vještaka, a naročito vještaka balističara, kojima je nesumnjivo potvrđeno da oštećena L.K. nije poginula od rikošet metka, već od hica koji je u nju direktno ispaljen, a što je potvrđeno i drugim izvedenim dokazima. Vrhovni sud je stoga odbio žalbene navode apelanta u odnosu na nalaz vještaka balističke struke, navodeći da je ovim nalazom odgovoreno na sva važna pitanja, te da je vještak identifikovao smjer i putanju metka u odnosu na lokaciju povrede, da je obrazložio položaj puške iz koje je apelant pucao kao i zbog čega nije bilo moguće oštećenoj nanijeti povrede od rikošetiranog metka kako je to tvrdila odbrana apelanta. Vrhovni sud je zaključio da je na sva ova pitanja prvostepena presuda dala zadovoljavajuće i detaljne odgovore, da su provedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u vezi s drugima, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svoje apelacije, apelant navodi samo to da su osporene presude zasnovane na «pogrešnim vještačenjima vještaka balističke, biološke i neuropsihijatrijske struke», što je kako apelant tvrdi vidljivo iz samih presuda.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelant samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je u cijelosti razmotrio Vrhovni sud i koji je za svoje zaključke dao jasno obrazloženje. Naime, apelant i ne osporava da je kritičnog dana pucao iz automatskog oružja, te da je kao rezultat toga jedna osoba smrtno stradala a druge dvije povrijeđene. Apelant se samo žali na to da su osporene presude zasnovane na, kako tvrdi, netačnim nalazima vještaka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno analizirao nalaze vještaka i druge izvedene dokaze, te da je u obrazloženju svojih zaključaka o krivici i obliku vinosti apelanta dao precizne i jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Svi ovi dokazi su izvedeni u apelantovom prisustvu, imao je priliku da ih lično i putem branioca osporava i da izvodi svoje dokaze, a prvostepeni sud je obrazložio i zbog čega je njegove prigovore u odnosu na nalaze vještaka odbio. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je postupak proveden bez bitnih povreda zakona, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a Ustavni sud smatra da je o tome Vrhovni sud dao zadovoljavajuće obrazloženje. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naročito detaljno razmotrio apelantove žalbene navode o navodnim nepravilnostima u nalazima vještaka, ali je te navode odbio o čemu je dao odgovarajuće, detaljno obrazloženje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge o tome kako je i zašto utvrđeno da je apelant sa umišljejem počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
11. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić