Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3007/06 („AC-INTERCAR“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3007/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. studenoga 2008. godine u predmetu broj AP 3007/06, rješavajući apelaciju „AC-INTERCAR“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “AC-INTERCAR” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-692/05 od 18. srpnja 2006. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „AC-INTERCAR“ d.o.o. Sarajevo, ranije „VAG-Autocommerc-Mujkić“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 6. studenoga 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-692/05 od 18. srpnja 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. studenoga 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Ps-696/96 od 2. srpnja 2003. godine usvojen je apelantov eventualni tužbeni zahtjev, te je „TAS“ Tvornica automobila Sarajevo d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) obvezana apelantu isplatiti iznos od 2,978.798,00 KM sa zateznim kamatama propisanim člankom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 1. srpnja 1992. godine do isplate. Odbijen je apelantov primarni tužbeni zahtjev. Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog u odnosu na glavni dug. Usvojen je protutužbeni zahtjev u odnosu na zatezne kamate, te je apelant obvezan tuženom plati zatezne kamate propisane člankom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na iznos glavnice protutužbenoga zahtjeva od 0,067045 KM, počevši od 1. svibnja 1992. godine do isplate. Tuženi je dužan apelantu na ime troškova parničnoga postupka isplatiti iznos od 45.594,00 KM, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja.
3. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je među strankama neprijeporno da su bile u međusobnim poslovnim odnosima kao i to da obveze iz tih poslovnih odnosa nisu u potpunosti međusobno izmirene. Međutim, sud je našao da je među strankama sporna osnova tužbenoga zahtjeva i aktivna legitimacija, dok visinu tužbenoga i protutužbenoga zahtjeva stranke nisu osporile.
4. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant zaključno sa 1. travnjem 1992. godine uplatio tuženome novčana sredstva u iznosu od 30.458,417,00 YU dinara, odnosno 3,0458 417 KM za isporuku sedam vozila koja apelantu nisu isporučena, da je tuženi apelantu isporučio repromaterijal u vrijednosti od 670.446,20 YU dinara, odnosno 0,067044 KM, te da apelant za njega nije platio tuženome navedeni iznos. Utvrđeno je da je apelant tuženome uplatio novčana sredstva kako bi mu tuženi isporučio automobile, što je među strankama neprijeporno, pa je mogao tražiti ili ispunjenje ugovora kao što je učinio u tužbi, a kasnije preinačenjem tužbenog zahtjeva od toga odustao, a mogao je tražiti i raskid toga ugovora kao što je u suštini i učinio.
5. Iako apelant nije decidno naveo kako traži raskid ugovora, prema mišljenju prvostupanjskoga suda on je taj zahtjev zasnovao praktično na izjavi da ugovor raskida, odnosno da smatra da je on prestao jer je u podnesku od 13. veljače 2003. godine u kojemu je preinačenje tužbeno apelantov zahtjev na stranici 1. pasus 2. naveo: „Ugovor između stranaka je prestao raskidom zbog neispunjenja obveze od strane tuženog ...“.
6. Prvostupanjski je sud našao da je predmetni ugovor koji se odnosi na isporuku neisporučenih, a plaćenih automobila, raskinut zbog neispunjenja jer su ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom članka
127. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Radi se o dvostranom ugovoru iz kojega tuženi nije ispunio svoju obvezu isporuke automobila za koje je apelant izvršio uplatu niti iz njegovoga ponašanja proizlazi da bi on svoju obvezu mogao ili bio spreman ispuniti u nekom naknadnom roku, a što obje stranke ne osporavaju. Konstatirano je da se predmetni ugovor smatra raskinutim zbog neispunjenja, a raskidom ugovora zbog neispunjenja, koji ima konstitutivan značaj, prestala je pravna osnova posjedovanja datog u ispunjenju ugovora, pa je svaka strana ovlaštena zahtijevati da joj se vrati ono što je dala. U konkretnom slučaju, obzirom da je apelant isplatio tuženom prodajnu cijenu vozila, a tuženi nije izvršio isporuku tih vozila, apelant koji je izvršio svoju ugovornu obvezu u potpunosti ima pravo da mu se vrati uplaćena prodajna cijena vozila, smatra Kantonalni sud, i to sa zateznom kamatom od dana kada je tuženi primio uplatu cijene u smislu članka 132. st. 2. i 5. ZOO (kojim pravilima je apelant i prilagodio eventualni tužbeni zahtjev) bez obzira je li tuženi odgovoran za neispunjenje ugovora. Kantonalni sud dalje navodi da je strana koja vraća novac nakon raskida ugovora zbog neispunjenja pod uvjetima iz čl. 124. do 129. ZOO dužna platiti zatezne kamate od dana kada je primila uplatu. To se pravilo u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja primjenjuje i kada novac vraća strana koja nije skrivila raskid ugovora jer zakon predviđa izuzetke. Stoga je sud usvojio eventualni apelantov zahtjev našavši da je utemeljen.
7. Za primarni apelantov zahtjev, koji se odnosi na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, odnosno isplatu iznosa od 171.700,00 KM kolika je komercijalna vrijednost vozila, sud je našao da nije utemeljen. Iako se ne može smatrati da je ugovor o isporuci automobila prestao zbog nemogućnosti ispunjenja jer su osobni automobili stvari određene po rodu koje ne propadaju apelant nije ničim dokazao da je pretrpio predmetnu štetu, odnosno da je neisporučena vozila prodao svojim kupcima sa obvezom isporuke od 30 do 90 dana nakon što su njegovi kupci uplatili cijenu vozila. Ukoliko je navedena apelantova tvrdnja točna, on se obveze isporuke automobila svojim kupcima može osloboditi tako što će im vratiti uplaćenu kupoprodajnu cijenu pod istim uvjetima pod kojima sada potražuje od tuženog, što je mogao davno učiniti obzirom da mu je zbog općepoznatih okolnosti moralo biti poznato da tuženi predmetne automobile nije mogao proizvoditi budući je tvornica tijekom rata bila uništena, a automobili pokradeni, pa mu ih samim tim više nije mogao u datom momentu ni isporučiti. Osim toga, sud je naveo da nije mogao na nesumnjiv način, zbog nedostatka relevantne dokumentacije, utvrditi je li tuženi doista kasnio sa isporukom vozila, odnosno koji sustav isporuke je bio ugovoren između stranaka, odnosno je li u momentu obveze za isporuku vozila bilo vozila spremnih za isporuku ili ne. Utvrđeno je da je, pored navedenoga, apelantov primarni tužbeni zahtjev zastario jer je od momenta podnošenja tužbe do preinačenja tužbenoga zahtjeva prošlo više od šest godina. Nadalje je sud utvrdio da je zahtjev tuženoga iz protutužbenoga zahtjeva za isplatu kamata utemeljen, budući da je utvrđeno njegovo potraživanje od apelanta, a koje do danas nije plaćeno zbog čega je sud udovoljio zahtjevu tuženog za plaćanje kamata.
8. U odnosu na prigovor tuženoga glede zastare potraživanja prvostupanjski je sud naveo da se on može odnositi samo na preinačeni tužbeni zahtjev, i to primarni, koji se odnosi na naknadu štete iz podneska od 13. veljače 2003. godine, jer se zastara potraživanja računa od momenta preinačenja tužbenoga zahtjeva, a od podnošenja tužbe 1. studenoga 1996. godine do momenta preinačenja 13. veljače 2003. godine proteklo je više od šest godina, što znači da je navedeni dio zahtjeva zastario što se može smatrati jednim od razloga zbog kojega je sud odbio apelantov primarni tužbeni zahtjev uz ostale razloge koji su naprijed navedeni.
9. Prvostupanjski je sud, u odnosu na činjenicu je li jedna od strana kasnila sa preuzimanjem odnosno isporukom vozila, saslušao svjedoke čiji iskazi, prema mišljenju suda, nisu bili suglasni u dijelu u kojemu su se izjašnjavali o tome je li bilo na lageru vozila, odnosno jesu li se u datom momentu navedena vozila mogla isporučiti apelantu ili ne. Naime, sud nije mogao prihvatiti iskaze svjedoka u dijelu koji se odnosi na činjenicu je li do početka aprila, kada je bio posljednji radni dan u tvornici, bilo na lageru istovrsnih vozila i jesu li se ona mogla isporučiti, jer su se u navedenom dijelu njihovi iskazi razlikovali pošto svjedoci o tome nisu imali pouzdana saznanja, pogotovu u situaciji kada nema relevantne dokumentacije iz koje bi sud mogao točno utvrditi momenat nastanka obveze isporuke automobila. Glede navedenoga sud je uzeo u obzir i protek vremena od momenta uplate automobila do momenta davanja iskaza svjedoka, a to je period od 10 godina, te je, prema mišljenju suda, nemoguće da se svjedoci mogu u potpunosti sjećati svih činjenica uključujući i činjenicu je li apelant kupio automobile po sustavu čvrste prodaje sa isporukom odmah nakon izbora automobila i njegovoga plaćanja.
10. Protiv prvostupanjske presude apelant i tuženi su podnijeli priziv. Vrhovni je sud Presudom broj Pž-241/03 od 28. listopada 2004. godine priziv tužitelja odbio, a priziv tuženoga je djelomično uvažen, prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnoga postupka tako što je tuženi obvezan apelantu naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 22.131,00 KM. U ostalome dijelu priziv tuženoga je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
11. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je odluka prvostupanjskoga suda glede glavnoga potraživanja, kao i odluke o kamati, utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnoga prava, a donošenjem pobijane presude nisu počinjene povrede odredaba parničnoga postupka. Drugostupanjski je sud našao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda proizlazi da do neispunjenja ugovora nije došlo krivnjom tuženoga. Razlog su bile objektivne okolnosti, jer u periodu kada je trebalo doći do ispunjenja ugovora već su počela ratna djelovanja koja tuženi nije izazvao svojim ponašanjem nego su te okolnosti vanjskoga porijekla. Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da, imajući u vidu odredbe članka 263. ZOO, nisu stečeni uvjeti za odgovornost tuženoga za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. U tome pravcu i jeste bio postavljen primarni apelantov tužbeni zahtjev kojega je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neutemeljen i o tome dao razloge.
12. Na temelju navedenoga, prema mišljenju drugostupanjskoga suda, prvostupanjski je sud utemeljeno udovoljio tužbenome zahtjevu za isplatu uplaćene vrijednosti uplaćenih automobila u dosuđenom iznosu koji je apelant postavio kao eventualni tužbeni zahtjev, a iznos je utvrđen nalazom vještaka financijske struke kojem u bitnom stranke nisu prigovorile. Od utvrđene visine apelantovoga potraživanja nakon izvršene denominacije valute iz vremena zaključenoga ugovora u sada važeću valutu izvršeno je oduzimanje visine potraživanja tuženoga po protutužbenome zahtjevu, koji također među strankama nije osporen, ni prema vrijednosti odnosno visini u valuti u vrijeme kada je repromaterijal tuženog bio na apelantovom lageru, a ni po visini nakon izvršene denominacije u vrijednosti odnosno visini iznosa izraženog u KM. Time što je na navedeni način izvršeno pobijanje eventualnog apelantovog tužbenog zahtjeva sa protutužbenim zahtjevom tuženoga, tuženi je uspio sa svojim protutužbenim zahtjevom što je u suštini prvostupanjski sud i obrazložio kroz razloge svoje presude. Prema mišljenju drugostupanjskoga suda, propust prvostupanjskoga suda da navedeno unese u izreku presude nije oštetilo tuženoga niti je taj propust osobitog značaja na pravilnost prvostupanjske presude.
13. U odnosu na odluku o troškovima postupka drugostupanjski sud nije prihvatio zaključak prvostupanjskoga suda da je tuženikov uspjeh u sporu „minoran“. Stoga je sud izvršio prebijanje troškova postupka i na temelju članka 144. stavak 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tuženoga obvezao da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 22.131,00 KM.
14. Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili apelant i tuženi, te je Vrhovni sud Presudom broj Rev-692/05 od 18. srpnja 2006. godine reviziju tužitelja odbio, a reviziju tuženoga odbacio.
15. Iz obrazloženja revizione presude proizlazi da apelant pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojemu je odbijen njegov zahtjev za naknadom štete. Konstatirano je da apelant u reviziji ponavlja tijekom postupka isticane tvrdnje da nisu ispunjenje pretpostavke određene člankom 263. ZOO za oslobađanje tuženoga kao dužnika od odgovornosti za štetu, koje, prema mišljenju revizionog suda, nisu utemeljene jer su nižestupanjski sudovi utvrdili da do neispunjenja ugovorne obveze tuženoga nije došlo krivnjom tuženoga nego iz objektivnih razloga zbog ratnih događanja. Apelantovo pozivanje u reviziji na iskaz svjedoka iz kojega proizlazi da je tuženi radio sve do 17. travnja 1992. godine i imao vozila u skladištu koja je mogao isporučiti apelantu su isključivo činjenična pitanja zbog kojih razloga se revizija ne može izjaviti, a kako je propisano člankom 367. stavak 3. prethodnoga ZPP-a koji se primjenjuje u predmetnome slučaju na temelju članka 456. stavak 1. važećega ZPP-a.
16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da je u predmetnome postupku neprijeporno utvrđeno da tuženi nije postupio prema ugovoru, te da je apelant svoj zahtjev temeljio na odredbama članka 124. ZOO koji propisuje pravo na naknadu štete kada druga strana ne ispuni svoju obvezu kao što je postupio tuženi. Smatra da su nižestupanjski sudovi neprimjenjivanjem odredbi članka 190. ZOO povrijedili načelo pravičnosti. Navodi da dosuđeni iznos protuvrijednosti neisporučenih vozila zajedno sa pripadajućim kamatama iznosi na današnji dan oko 30,00 KM, za šta se ne može kupiti ni najjeftiniji rezervni dio za vozila koja su predmet spora. Prema apelantovom mišljenju, pozivanje tuženoga na ratna djelovanja nije utemeljeno jer je tijekom postupka utvrđeno da je tuženi radio sve do 17. aprila 1992. godine, a apelant potražuje vrijednost vozila na dan kada je tuženi kasnio 31. marta 1992. godine. Apelant posebno napominje da njegovi kupci u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj od njega potražuju protuvrijednost uplaćenih vozila i naknadu štete zbog neisporuke u sudskim postupcima koji su bili prekinuti do okončanja predmetnoga spora.
17. Dalje apelant navodi da se očevidna arbitrarnost sudova ogleda u tome što je apelant uplatio, kao savjestan gospodarstvenik, tuženome, sukladno odredbama zaključenog ugovora po cjenovniku tuženog iznos od 171.700,00 DEM/KM, a tužbeni zahtjev mu je usvojen na iznos od 2,97 KM, što sa kamatama na današnji dan iznosi oko 30,00 KM čime je lišen imovine što, po njegovom mišljenju, nije u javnom interesu, te su time povrijeđena njegova imovinska prava.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dostatnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine).
21. Ustavni sud nalazi da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnoga postupka zbog toga što je sud odbio apelantov primarni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, odnosno isplatu iznosa od 171.700,00 KM. S tim u svezi, Ustavni sud konstatira da apelantovo nezadovoljstvo pobijanom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi zaštićenih ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud nalazi da je u predmetnome postupku odbijen apelantov primarni tužbeni zahtjev zbog toga što je neprijeporno utvrđeno da do neispunjenja ugovorne obveze tuženog nije došlo njegovom krivnjom, već zbog objektivnih okolnosti odnosno ratnih događanja koja su se desila u periodu kada je tuženi trebao ispuniti ugovor. Stoga su redoviti sudovi zaključili da se u smislu članka 263. ZOO nisu stekli uvjeti za odgovornost tuženoga za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Pri tome su sudovi za svoje odluke dali razvidno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Apelant u predmetnome postupku nije dokazao oprečno. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom da apelacija u odnosu na apelantove navode glede povrede prava na pravično suđenje ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dostatnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očevidno neutemeljena.
22. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, pokazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očevidno (prima facie) neutemeljeni.
23. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očevidno (prima facie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju kršenja Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić