Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/06 (M. S.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na rad
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3147/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. studenoga 2008. godine u predmetu broj AP 3147/06, rješavajući apelaciju Maria Stanića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9, te članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Stanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-765/05 od 9. svibnja 2006. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Stanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-765/05 od 9. svibnja 2006. godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Stanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić, podnio je 21. studenoga 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-765/05 od 9. svibnja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda I u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2057/97 od 10. rujna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-60/03 od 17. siječnja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Federalno ministarstvo unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ministarstvo unutarnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obvežu apelantu na ime nematerijalne štete isplatiti naknadu.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je apelant u tužbi istaknuo da je kao pripadnik Specijalnih policijskih snaga PU Mostar ranjen tijekom obavljanja policijskih zadaća, 17. travnja 1996. godine, u Mostaru. Istaknuo je da je tom prigodom usljed ranjavanja puščanim metkom u vrat i glavu zadobio teže tjelesne povrede zbog čega je radi namirenja nematerijalne štete podnio predmetnu tužbu.

4. Prvostupanjski je sud našao da je prigovor prvotužene glede nedostatka pasivne legitimacije utemeljen, jer je utvrđeno da policijske snage nisu u nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine, te da ona na temelju odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o unutarnjim poslovima nije pravni slijednik Hrvatske Republike Herceg Bosne i Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na policijske snage zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu.

5. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je glede okolnosti u kojima je došlo do ranjavanja apelanta prvostupanjski sud proveo sve predložene dokaze i utvrdio da apelant nije bio na službenom zadatku u vrijeme kada je ranjen već je bio gost u kafiću u kojemu je ranjen. Prema ocjeni drugostupanjskoga suda, prvostupanjski je sud ovu najvažniju prijepornu činjenicu pravilno utvrdio i za nju dao valjano obrazloženje.

6. Protiv drugostupanjske je presude apelant izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 765/05 od 9. svibnja 2006. godine.

7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na rad. Ističe da su nižestupanjski sudovi zanemarili da je parnični sud prigodom donošenja odluke vezan rješavajući o pravnoj osnovi samo za pravomoćno osuđujuću presudu, a ne i za činjenične navode u njoj. Smatra da se promatranjem predmeta sa aspekta dokaza provedenih i utvrđenih tijekom parničnoga postupka mora izvesti oprečan zaključak od onoga do kojega su došli nižestupanjski sudovi. Ističe da je u predmetnome postupku došlo do povrede ravnopravnosti strana u postupku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni je sud utvrdio da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak, te da je analizom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrđeno činjenično stanje iz kojega neprijeporno slijedi da apelant nije ranjen pri obavljanju službenoga zadatka kako je to on tvrdio. Na tako utvrđeno činjenično stanje redoviti su sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnoga i procesnoga prava. Redoviti su sudovi za svoje odluke dali razvidno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant je imao mogućnost sudjelovati u predmetnome postupku i predlagati dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnome postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnoga suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svoga predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljeni.

12. U odnosu na apelantove navode da mu je u predmetnome postupku koji okončan osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud konstatira da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim je paktom u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovoga prava je garantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». Prema navedenome članku pravo na rad je osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očevidna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni je sud zaključio da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove prizivne navode o povredi prava na rad ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/06 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio