Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3187/06 (A.K.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3187/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3187/06, rješavajući apelaciju A. K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-

230/05 od 15. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je, 27. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-230/05 od 15. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-442/98 od 21. januara 2003. godine, obavezano je FBiH - Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i HNK - Ministarstvo unutrašnjih poslova, Mostar (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) da apelantu solidarno nadoknade iznos od 23.607,00 KM na ime materijalne štete, te mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.972,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na troškove postupka od 12% počev od 21. januara 2003. godine, kao dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice i troškova postupka iznad dosuđenih. U odnosu na tužene FBiH - Federalno ministarstvo odbrane (komponenta HVO, u daljnjem tekstu: prvotuženi) i FBiH - Federalnog ministarstva odbrane (komponenta Armije BiH, u daljnjem tekstu: drugotuženi) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

3. Prvostepeni sud je našao da prvotuženi i drugotuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnom postupku pozivajući se pri tome na potvrdu o oduzimanju predmetnog vozila kao i relevantne odredbe Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstva u oružane snage i druge potrebe odbrane, kao i činjenicu da je vozilo oduzela Policijska uprava Odjela unutarnjih poslova. Pozivajući se na isto prvostepeni sud je našao da je prigovor trećetuženog u pogledu pasivne legitimacije neosnovan. Odgovornost četvrtotuženog za štetu Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 13. Zakona o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine prema kojem izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i raseljene osobe imaju pravo na povrat imovine koja im je oduzeta tokom neprijateljstava, kao i na naknadu za bilo koju imovinu koja im se ne može vratiti. Nadoknadu za imovinu mogu slobodno izraženom voljom tražiti izbjeglice i raseljene osobe od nadležnih organa entiteta. U odnosu na trećetuženog utvrđeno je da potraživanje prema njemu nije zastrarjelo, jer je neposredna ratna opasnost prestala u decembru 1996. godine, a tužba je podnesena 20. jula 1998. godine. Pri tome je sud uzeo u obzir odredbu člana 383. i 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U odnosu na četvrtotuženog, protiv kojeg je tužba podnijeta 2. aprila 2001. godine, Općinski sud je našao da potraživanje nije zastarjelo jer prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO) potraživanje zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Pod saznanjem za štetu podrazumjeva se ne samo saznanje da je šetea nastala već saznanje o njenom obimu i visini, a pod saznanjem za učinioca - saznanje okolnosti u kojima po odštetnom pravu određeni subjekat odgovara za naknadu štete. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 13. Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama („Službeni glasnik BiH“, broj 23 od 23. decembra 1999. godine) kojim je utvrđena odgovornost za naknadu štete nadležnih organa entiteta, te stoga uzimajući u obzir navedenu odredbu i odredbu člana 376. ZOO utvrdio apelantovo potraživanje prema četvrtotuženom nije zastarjelo.

4. Protiv prvostepene Presude žalbe su izjavili trećetuženi i četvrtotuženi. Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-311/03 od 21. oktobra 2004. godine, navedene žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da se apelant sa tužbenim zahtjevom odbija u cjelosti kao neosnovanim.

5. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o Federalnom MUP-u na osnovu kojih je utvrdio da Federalni MUP nije pravni sljednik bivših CSB i unutar istih njihovih organizacijskih jedinica SJB na područjima pod kontrolom Armije FBiH, odnosno da nije pravni slijednik niti PU i unutar istih njihovih organizacijskih jedinica PS na područjima pod kontrolom HVO-a, već su to Županije - Kantoni odnosno Županijski - Kantonalni MUP. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda apelant svoj tužbeni zahtjev nije mogao usmjeriti prema trećetuženom, te je prigovor pasivne legitimacije na njegovoj strani valjalo uvažiti i tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na istog odbiti kao neosnovan. U odnosu na četvrtotuženog Kantonalni sud je našao da je prema njemu apelantovo potraživanje zastarjelo. Navedeno je obrazloženo time da se apelant sa zahtjevom za naknadu štete za oduzeto vozilo obratio četvrotuženom 18. januara 2001. godine, a što je vidljivo iz podneska apelanta, te potvrde pošte o predanoj preporučenoj pošiljci. Apelant je za štetu saznao 30. juna 1993. godine, kada mu je izdana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od strane PU-Mostar, PS-Stolac a da je tužbu protiv četvrtotuženog podnio 2. aprila 2001. godine. Prema tome, Kantonalni sud je našao da je od dana saznanja apelanta za štetu do dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete protekao i subjektivni i objektivni rok u kome je apelant mogao ostvarivati svoje potraživanje, jer prema odredbi člana 376. ZOO potraživanja naknade štete zastarjevaju za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, a u svakom slučaju zastarjeva u roku od pet godina od dana kada mu je šteta nastala. Stoga je Kantonalni sud uvažio prigovor zastrajelosti četvrtotuženog i odbio apelantov zahtjev u odnosu na istog kao neosnovan.

6. Protiv drugostepene Presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom,broj 230/05 od 15. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja presude, Vrhovni sud se primjenom člana 376. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pozvao na razloge drugostepene presude.

7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je Vrhovni sud primjenom odredbi člana 376. ZPP-a, ne dajući obrazloženje svoje presude, povrijedio njegovo pravo na pristup sudu. Prema njegovom mišljenju, navedenu odredbu Vrhovni sud nije mogao ni primjeniti. Ističe da je primjena prava u osporenoj odluci bila očigledno proizvoljna. Ističe da je svojom tužbom podnijetom 1998. godine i proširenom 2001. godine prvenstevno tražio da mu tuženi vrate oduzeto vozilo, te je tek alternativno tražio da mu tuženi ukoliko nisu u mogućnosti da vrate vozilo isplate novčani iznos u visini vrijednosti vozila. Smatra da Vrhovni sud i Kantonalni sud pogrešno smatraju da je zastarni rok apelantu počeo da teče 30. juna 1993. godine, kada je apelant saznao za štetu. U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije apelant navodi da se prema njemu postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. S tim u vezi navodi predmet u kojem je Kantonalni sud zauzeo drugačiji stav u pogledu zastare potraživanja. U navedenom slučaju Kantonalni sud je smatrao da pravo druge osobe nije zastarjelo, jer se radilo o oduzetoj stvari čiji povrat nije bio moguć.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Apelant u suštini nije zadovoljan odlukom Kantonalnog suda i Vrhovnog suda smatrajući da prema četvrtotuženom nije nastupila zastarjelost u odnosu na njegovo potraživanje. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da se apelant sa zahtjevom za naknadu štete obratio četvrtotuženom 18. januara 2001. godine. Nadalje je utvrđeno da je za štetu apelant saznao 30. juna 1993. godine kada mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od strane PU-Mostar, PS-Stolac, a da je tužbu protiv četvrtotuženog podnio 2. aprila 2001. godine. Navedenom tužbom čiju kopiju je apelant dostavio uz apelaciju apelant je isključivo od četvrtotuženog tražio naknadu štete. Na osnovu navedenog, Kantonalni i Vrhovni sud su našli da je od momenta saznanja apelanta za štetu pa do dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete protekao i subjektivni i objektivni rok u kojem je mogao ostvariti svoje potraživanje u smislu odredbe člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Nadalje, Ustavni sud smatra da apelantu nije povrijeđeno pravao na pristup sudu time što Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku već se pozvao na obrazloženje presude Kantonalnog suda u smislu odredbe člana 376. ranijeg ZPP-a. Navedeno Ustavni sud ne smatra proizvoljnim iz razloga jer je navedenom odredbom ranijeg ZPP-a Vrhovnom sudu data mogućnost da kada odlučuje o revizji ne mora dati posebno obrazloženje ukoliko se u svemu slaže sa argumentima Kantonalnog suda. Navedeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u cilju efikasnosti vođenja postupka, a što apelanta nije ostavilo bez obrazloženja odluke suda. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

12. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na navode apelanta o povredi njegovog prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud konstatuje da apelant navode u pogledu diskriminacije potkrepljuje činjenicom da je u jednom drugom slučaju Kantonalni sud zauzeo drugačije pravno stajalište, nalazeći da u odnosu na potraživanje tužitelja nije protekao zastrani rok uzimajući u obzir da zastarjevanje zahtjeva za naknadu u novcu počinje teći kada je vjerovnik, tj. tužitelj doznao da je naturalna restitucija nemoguća. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud prilikom odlučivanja povodom navoda o diskriminaciji razmatra okolnosti svakog konkretnog slučaja. Prema tome, razmatrajući predmetni slučaj Ustavni sud nije našao ništa što ukazuje da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminisan. Navedeno Ustavni sud nije mogao zaključiti ni uvidom u dokumentaciju koju je apelant dostavio. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na nediskriminaciju neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3187/06 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio