Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3231/06 („Tržnica“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3231/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine u predmetu broj AP 3231/06, rješavajući apelaciju „Tržnica“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Tržnica” a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Gž-06-000410 od 25. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tržnica“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Gž-06-000410 od 25. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovno sud) broj P-8705/99 od 11. novembra 2005. godine, Čedomir Zelenika (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu plati iznos od 3.237,00 na ime duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. septembra 1999. godine pa do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.258,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. novembra 2005. godine, kao dana presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana presuđenja.
3. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-06-000410 od 25. septembra 2006. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga u iznosu od 3.237,00 KM, te kamatom i troškovima postupka.
4. Iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je predmet spora apelantov zahtjev za plaćanje zakupnine za korišćenje zemljišta koje je apelant dao na raspolaganje, površine od 41,50 m², a koje se nalazi na Novoj pijaci u Banjoj Luci i koje je tuženi koristio u periodu od 1. februara do 31. jula 1999. godine za potrebe postavljanja kontejnera u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti lokala „Gril“, a za koji period nije plaćao apelantu zakupninu u iznosu od po 539,50 KM za svaki mjesec (ukupno 6 mjeseci).
5. Konstatovano je da je među strankama nesporno da je apelant na osnovu usmenog dogovora izdao tuženom kontejner na Novoj pijaci, i to na parceli čl. 803/1 koja je upisana u PL broj 14/1 kao apelantov posjed. Te nekretnine su uknjižene kao opštenarodna imovina sa dijelom 1/1 u zemljišno-knjižnom izvodu 5086 k.o. Banja Luka, kao i to da je tuženi za mjesece novembar i decembar 1998. godine platio 877,50 dinara, a za januar 1999. godine iznos od 438,50 dinara (uplatnice u spisu). Sporno je da li je tuženi koristio zemljište na navedenoj pijaci u periodu od 1. februara 1999. godine do 31. jula 1999. godine, te da li je dužan da plati zakupninu i u kom iznosu.
6. Drugostepeni sud je naveo da bi ugovor o zakupu zemljišta, pa time i privremenog objekta koji se nalazi na tom zemljištu, proizvodio dejstvo mora da bude sačinjen u pismenom obliku. Istaknuto je da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant zemljište i kontejner koje je preuzeo od Krstana Ninkovića koristio kao privremeni objekat u koji je ušao u novembru mjesecu, ali nikada nije potpisao ugovor o zakupu. Stoga, prema ocjeni drugostepenog suda slijedi da ugovor nije ni nastao jer ne sadrži bitne elemente koje svaki ugovor mora da sadrži da bi proizveo pravno dejstvo. Izostanak pismene forme ugovora doveo je do nesaglasnosti volje stranaka kao ugovarača o visini zakupnine uslovima i načinu postojanja obligacionog odnosa. Istaknuto je da je apelant priložio ugovor o korišćenju zakupnog mjesta koji datira od 15. decembra 1998. godine, a koji nije potpisao tuženi već je samo ovjeren apelantovim pečatom, te običnom olovkom dopisana visina zakupnine kao i korisna površina zemljišta koje se izdaje u zakup. Na osnovu navedenog, drugostepeni sud je zaključio da do zaključenja ugovora nije ni došlo u smislu odredbe člana 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer se stranke nisu saglasile o bitnim elementima ugovora, a materijalni dokazi (priloženi ugovor) ne daje osnova da se tuženi obaveže na naknadu zakupnine.
7. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je presuda Okružnog suda protivrječna razlozima, da nema odlučne činjenice, te da postoji nelogičnost između izreke presude i dokaza, isprava i obrazloženja. Shodno apelantovom mišljenju, Okružni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 229 stav 4 Zakona o parničnom postupku, kao i odredbu člana 26 ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant navodi da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa koji su sadržani u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na imovinu odnose se na navodnu proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda.U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Pored navedenog, apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom, kojom je okončan predmetni postupak, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutuatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Okružni sud rješavajući o žalbi tuženog utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je našao da ugovor o zakupu zakupnog mjesta od 15. decembra 1998. godine nije proizveo pravno dejstvo među strankama jer nije sačinjen u pismenoj formi, s obzirom da ga nije potpisao tuženi kao drugog ugovarača. Stoga je zaključeno da takav ugovor nije u skladu sa odredbama člana 26 ZOO jer se stranke nisu saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Apelant nije dokazao suprotno iako je u predmetnom postupku priložio primjerak ugovora o zakupu od 15. decembra 1998. godine. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić