Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3287/06 (Đ. J.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3287/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3287/06, rješavajući apelaciju Đure Jeličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đure Jeličića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Kž-06-000 228 od 18. oktobra 2006. godine, i Osnovnog suda u Prijedoru, broj K-
395/05 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuro Jeličić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Željko Gnjatović, advokat iz Prijedora, podnio je, 7. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-06-000 228 od 18. oktobra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Prijedoru, broj K-
395/05 od 5. maja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-395/05 od 5. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Kž-06-000 228 od 18. oktobra 2006. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je primjenom istog zakonskog propisa i člana 46. i 47. KZ RS izrečena uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca, čije izvršenje je odloženo pod uslovom da apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Na osnovu člana 99. stav
1. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 90,00 KM, a na ime paušala iznos od 200,00 KM.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je sud našao dokazanim da je apelant učinio krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS na način kako ga tereti javna optužba. S tim u vezi, Osnovni sud navodi da je na osnovu navoda odbrane optuženog, izjave svjedoka i medicinske dokumentacije za oštećenog izveo zaključak da se, 13. januara 2005. godine oko 13 časova, u ulici Preobraženska u Kozarskoj Dubici ispred sjedišta PP „Komunil“ dogodio verbalni, a potom i fizički sukob između apelanta i oštećenog tokom kojeg je oštećeni zadobio tjelesne povrede.
4. Osnovni sud nije prihvatio odbranu apelanta da je kritične prilike postupao u nužnoj odbrani da bi od sebe odbio istovremeni protivpravni napad oštećenog. Navedeno iz razloga jer su takvi apelantovi navodi bili u potpunoj suprotnosti sa navodima oštećenog kao svjedoka koji je istakao da nije imao namjeru upotrijebiti pištolj koji je imao u rukama, te da je isti predao apelantu neočekujući da će mu tim pištoljem zadati udarac i nanijeti povredu. Pri tome je Osnovni sud istakao da lice koje postupa u nužnoj odbrani od sebe ili od drugoga odbija istovremeni protivpravni napad kojim se povređuje ili ugrožava dobro jednake ili veće vrijednosti, kao i dobro koje je povrijeđeno radnjom apelanta. Prema mišljenju Osnovnog suda, ne može se raditi o postojanju instituta nužne odbrane, pa čak ni o prekoračenju nužne odbrane, u situaciji kada apelant na sebi nema nikave vidljive povrede niti znakove fizičkog kontakta sa oštećenim i kada dolazi u posjed pištolja oštećenog i potom istim udara oštećenog u predjelu glave nanoseći mu tjelesne povrede. Zbog navedenog sud je našao da se u radnjama apelanta stiču obilježja bića krivičnog djela tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. KZ RS. Također je utvrđeno da je apelant za navedeno krivično djelo i krivično odgovoran jer je postupao sa direktnim umišljajem usmjerenim na nanošenje tjelesnih povreda oštećenom pri čemu sud nije našao okolnosti koje bi dovodile u pitanje uračunljivost apelanta.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da suprotno navodima žalbe drugostepeni sud cijeni da izreka prvostepene presude nije protivječna njenim razlozima. Ispitujući prvostepenu presudu u vezi apelantovih žalbenih prigovora kojima se osporava njena činjenična osnova, drugostepeni sud je utvrdio da prvostepena presuda sadrži relevantne i prihvatljive razloge o svim činjenicama odlučnim za postojanje krivičnog djela tjelesna povreda iz člana 155. stav. 1. KZ RS za koje je apelant oglašen krivim, kao i o krivičnoj odgovornosti apelanta za to djelo. Prema mišljenju drugostepenog suda, činjenično stanje u predmetnom slučaju je potpuno i pravilno utvrđeno prvostepenom presudom i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno je primjenjena odredba člana 155. stav 1. KZ RS, te su stoga prigovori žalbe ocijenjeni kao neosnovani.
6. Drugostepeni sud je našao da je u toku glavnog pretresa u cjelosti poštovano pravo apelanta na odbranu kao kao i sva druga prava koja mu u postupku pripadaju i u svemu mu je omogućena puna ravnopravnost stranaka kako u pogledu predlaganja dokaza, stavljanja prigovora na provedene dokaze, a što žalbom apelantovog branioca nije dovedeno u pitanje.
7. Prema ocjeni drugostepenog suda, ne može se prihvatiti prijedlog žalbe da se apelant oslobodi optužbe ni po kakvom osnovu, pa ni po osnovu odredbe člana 290. tačka b) ZKP jer ne postoji okolnost koja bi isključila krivičnu odgovornost apelanta, a ni nužna odbrana koja bi isključila postojanje samog krivičnog djela u smislu člana 290. tačka a) ZKP. Prema mišljenju drugostepenog sud,a prvostepenom presudom je pravilno utvrđeno da apelant nije postupao u nužnoj odbrani i da je preduzeo radnju izvršenja s umišljajem. U toku prvostepenog postupka nije dokazano niti je bilo šta ukazivalo na drugačiji psihički odnos apelanta prema djelu. Prema tome, drugostepeni sud je zaključio da ni navodi žalbe ne dovode u razumnu sumnju činjenične i pravne zaključke prvostepene presude u pogledu krivične odgovornosti apelanta.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je u predmetnom postupku naročito pred Okružnim tužilaštvom Banjaluka, Podružna kancelarija Prijedor u fazi istrage povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. S tim u vezi, navodi da je u fazi istrage pred policijskom stanicom Kozarska Dubica saslušan kao svjedok na zapisnik od 13. januara 2005. godine. Kao svjedok upozoren je na prava i obaveze koje ima u skladu sa ZKP. Nakon toga, nadležni tužilac je podigao optužnicu kojom ga je optužio da je počinio navedeno krivično djelo. Stoga, smatra da je tužilac okončao istragu i podigao optužnicu, a da predhodno nije postupio u skladu sa članom 225. stav 2. ZKP i saslušao osumnjičenog ukoliko ranije nije bio saslušan. Navodi da u momentu podizanja optužnice nije imao status osumnjičenog već status svjedoka, te da je navedenim postupanjem tužilaštva lišen svojih prava da već u istrazi iskoristi pravo na odbranu kao i sva ostala prava propisana članom 142. ZKP. Ističe da navedena prava nije koristio, jer nije bio obavješten o odluci tužitelja da pokrene postupak protiv njega. Posebno napominje da je tužilac u optužnici kao dokaze naveo i zapisnik o ispitivanju apelanta iako nikad nije saslušan kao osumnjičeni, te da je takvu optužnicu Osnovni sud potvrdio. Navodi da, iako je navedene propuste isticao u toku prvostepenog postupka, kao i na sjednici vijeća Okružnog suda u postupku o žalbi, sud se oglušio i nije našao za shodno da utvrdi očigledne povrede koje zadiru u ustavna prava apelanta. Također smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti na štetu apelanta.
9. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je odbrana apelantu u predmetnom postupku bila u potpunosti osigurana pri čemu je apelantu pomogao advokat čija stručnost i profesionalnost nisu upitne. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je apelant kao osumnjičeni, a kasnije drugooptuženi saslušan u Policijskog upravi Kozarska Dubica u svojstvu lica čiji status u momentu saslušanja nije bio jasno definisan uz zakonska upozorenja koja se predočavaju osumnjičenom licu. Osnovni sud smatra da je apelant u predmetnom postupku maksimalno koristio svoje pravo na odbranu uz prisutvo lično izabranog branioca prvo u postupku izdavanja kaznenog naloga, koji nije prihvatio, zatim na glavnom pretresu pred drugim sudijom istog suda uz neposredno izvođenje svih dokaza. Tom prilikom na glavnom pretresu kada se utvrđivalo cjelokupno činjenično stanje izvođeni su svi dokazi odbrane i optužbe. Istaknuto je da u postupku pred sudom bilo kakav postupak u Policijskoj stanici više uopšte nije bio bitan niti je mogao uticati na status apelanta kao optuženog pred sudom. Također sud svoju presudu nije zasnovao na bilo kakvom zapisniku iz Policijske stanice nego na neposredno izvedenim dokazima. Navodni propusti koje apelant iznosi u apelaciji suprotno njegovoj tvrdnji nisu isticani ni u prvostepenom niti u drugostepenom postupku tako da je apelant na taj način propustio da u žalbenom postupku iz tog razloga ospori prvostepenu odluku koja je efikasan pravi lijek i koja je mogla dovesti do drugačije odluke od one prvostepene. Konstatovano je da se prilikom ocjene da li postoji povreda člana 6. Evropske konvencije postupak posmatra u cjelini, te u slučaju da je učinjen propust u fazi istrage on je otklonjen u nastavku toka krivičnog postupka. Stoga je Osnovi sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer ne postoji povreda koju apelant ističe.
11. U svom odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo Banjaluka je navelo hronološkim redom redosljed radnji koje su predhodile donošenju presude Osnovnog suda i Okružnog suda. Pri tome je istaknuto da apelant u svojoj žalbi protiv prvostepene presude nije naveo niti jedan razlog istaknut u apelaciji. Predloženo je da se apelacija u cjelosti odbije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu navodeći da je optužnica zasnovana na zapisniku sačinjenom u istrazi u kojoj je on saslušan u svojstvu svjedoka, a ne u svojstvu osumnjičenog u smislu relevantnih odredbi ZKP. U kontekstu navedenog, uzimajući u obzir dokumentaciju koju je apelant predočio Ustavnom sudu, kao i odgovore učesnika u postupku, ovaj sud nalazi da navedene tvrdnje apelant prvi put iznosi pred Ustavni sud, te da iste, suprotno navodima apelacije, nisu bile predmetom rasprave pred prvostepenom sudom niti predmetom žalbe pred drugostepenim sudom. Apelant osim svojih navoda o tome da je navedene propuste isticao u toku prvostepenog i drugostepenog postupka navedeno Ustavnom sudu nije ničim dokazao. Dakle, proizlazi da apelant pitanje validnosti optužnice prvi put pokreće pred Ustavnim sudom propuštajući pri tom priliku da koristi pravna sredstva predviđena ZKP. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je apelant, prije podnošenja apelacije, bio dužan iskoristiti specifična pravna sredstva (prigovor na optužnicu) koja mu je pružao ZKP, te tako osporiti validnost optužnice. Apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima, posebno u situaciji kada mu zakon pruža posebno procesno sredstvo, kao što je u ovom slučaju bio prigovor na optužnicu. Stoga, Ustavni sud smatra da je sada bespredmetno raspravljati o validnosti optužnice, kada je optužnica već stupila na pravnu snagu, a apelant je propustio na nju uložiti prigovor, nakon čega bi eventualni propusti u pogledu zakonitosti podnijete optužnice mogli biti ispravljeni u postupku pred redovnim sudovima. Također, Ustavni sud nalazi da su osporene presude zasnovane na dokazima neposredno izvedenim na glavnom pretresu na kojem su izvedeni svi dokazi odbrane i optužbe. Prvostepeni sud svoju presudu nije zasnovao na zapisniku iz policijske stanice. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovog prava na odbranu.
16. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku Ustavni sud nalazi da je apelant imao mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku predlaže dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V.protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić