Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3298/06 (V. Z.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3298/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3298/06, rješavajući apelaciju Vahida Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahida Zahirovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1409/05 od 3. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahid Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupa Aziz Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je, 11. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1409/05 od 3. oktobra 2006. godine.

Postupak o apelantovoj tužbi za naknadu nematerijalne štete

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 69/01 od 25. jula 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1151/02 od 26. novembra 2002. godine, DD „Asfaltgradnja“ Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 28.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 14.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 7.000 KM i za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 5.600,00 KM, a što ukupno iznosi 54.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja tj. 25. jula 2002. godine pa sve do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.920,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je apelant 6. februara 2001. godine podnio tužbu za nakandu štete protiv tuženog, kao apelantovog poslodavca, navodeći da je, 26. aprila 1999. godine, doživio nesreću na poslu tako što je prilikom obilaska usipnog koša koji se puni sa materijalom sa deponije pao u isti i povrijedio kičmu zbog čega je ostao nepokretan.

Postupak o apelantovoj tužbi za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć

4. Presudom Općinskog suda, broj P-372/04 od 8. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1405/05 od 12. oktobra 2005. godine, tuženi je obavezan da apelantu na ime povećanih potreba zbog nastale invalidnosti isplaćuje mjesečno iznos od 140,00 KM počev od 24. septembra 2004. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski razlozi, dospjele obroke odjednom, a ubuduće do petog u mjesecu, te nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 595,50 KM sve to u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je neosnovano pozivanje tuženog da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na naknadu štete iz razloga što je pravo apelanta na naknadu štete utvrđeno tek presudom P-69/01 od 25. jula 2002. godine, koja je pravomoćna sa danom 26. novembra 2002. godine, jer je tek tada utvrđena odgovornost tuženika za nematerijalnu štetu.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je pogrešan stav tužene da je u predmetnom slučaju zastara potraživanja počela teći danom kada je nastupio štetni događaj. Pri tome je Kantonalni sud naveo da se analizom odredbe člana 195. stav 2. ZOO može izvući logičan i ispravan zaključak o tome da zastarjelost prava na ostvarivanje predmetnog vida materijalne štete počinje teći onog dana kada povrijeđeni odnosno apelant počinje da ima povećane potrebe odnosno izdatke materijalne prirode zbog činjenice da je potpuno nesposoban za rad odnosno da mu je za svakodnevne životne aktivnosti potrebna pomoć supruge ili nekog trećeg lica, da mu je zbog nemogućnosti da kontroliše svakodnevne svoje životne aktivnosti odnosno fiziološke potrebe potrebna nabavka odnosno kupovina raznih higijensko-sanitetskih artikala. Istaknuto je da je također nesporno da je apelant duži niz vremena, gotovo dvije godine, proveo na liječenju i rehabilitaciji, da je za to vrijeme imao pažnju, pomoć i njegu, a i higijensko sanitetske potrebe od strane bolničkih ustanova, te da za sve to nije odvajao odnosno nije bilo potrebe da za sve to odvaja svoja lična sredstva. Svoja lična sredstva za navedeno je počeo odvajati dolaskom kući, odnosno onda kada je od strane nadležne medicinske ustanove završeno liječenje, te konstatovano kakvo je tada, a i ubuduće stanje apelanta. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je naveo da zastarjelost predmetnog vida materijalne štete kao i zastarjelost samog prava iz koga proističu povremena davanja ne može početi teći onog dana kada se desio nesretni slučaj već kasnije, kako je obrazloženo. Istaknuto je da se o navedenom izjasnila i sudska praksa u više sličnih slučajeva.

7. Nezadovoljan presudom Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj Rev-1409/05 od 3. oktobra 2006. godine, uvažiodrugostepenu presudu preinačio tako da je žalba tužene na prvostepenu presudu uvažena i tužbeni zahtjev apelanta odbijen.

8. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud je naveo da iako pobijani dio drugostepene presude ne dostiže iznos od 10.000,00 KM u smislu odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija je dozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav

3. ZPP-a jer je utvrđeno da bi odlučivanje o reviziji moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

9. Odlučujući o revizji Vrhovni sud je našao da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant kao radnik tužene, 26. aprila 1999. godine, doživio nesreću na poslu u vidu teških tjelesnih povreda zbog kojih mu je životna aktivnost umanjena 100%. Međutim Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, jer nisu uvažili prigovor tužene da je došlo do zastare potraživanja naknade štete prema odredbama člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Istaknuto je da je apelant predmetnu tužbu podnio 27. septembra 2004. godine. Stoga je Vrhovni sud našao da je u predmetnom postupku došlo do zastare potraživanja, jer je od nastanka štete pa do podnošenja predmetne tužbe prošlo više od pet godina (član 376. stav 2 ZOO). Navedeno iz razloga jer je šteta njegovim povrijeđivanjem nastala 26. aprila 1999. godine, a apelant je prvi puta naknadu štete zbog troškova tuđe njege i pomoći tražio tužbom od 27. septembra 2004. godine. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da sve i kada bi se uzelo da je apelant za postojanje štete zbog izdataka za tuđu njegu i pomoć saznao tek kad je došao kući iz bolnice kako to konstatuje drugostepeni sud njegovo potraživanje je zastrajelo prema odredbi člana 376. stav

1. ZOO, jer je od tada pa do tužbe prošlo više od tri godine. Navedeno je da je drugostepeni sud utvrdio da je apelant na liječenju i rehabilitaciji proveo „gotovo dvije godine“, dakle najdalje do 26. aprila 2001. godine, a tužbu je podnio 27. septembra 2004. godine.

10. Na osnovu navedenog Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 373. stav 2. ZOO prema kojoj kada zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije predmetne zastrjelosti.

11. Apelant navodi povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo. Ističe da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je apelant tek 26. novembra 2002. godine pravomoćno ostvario pravo na nematerijalnu štetu (odluka P-69/01). Stoga je apelantu sporno kako je mogao prije 26. novembra 2002. godine potraživati tuđu njegu i pomoć kada je tuženi u postupku ostvarivanja nematerijalne štete cijelo vrijeme postupka sporio osnov. Ističe da se na navedeno Vrhovni sud nije osvrtao u svojoj odluci iako je apelant to isticao u toku čitavog postupka i odgovoru na žalbu i reviziju. Uzimajući u obzir navedeno, prema mišljenju apelanta do zastare nije došlo s obzirom da je odluka za nematerijalnu štetu, broj P-69/01 od 25. jula 2002. godine, postala pravomoćna 26. novembra 2002. godine. Navedena odluka je postala i osnov tužbenog zahtjeva od 24. septembra 2004. godine, radi tuđe njege i pomoći. Smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda kada smatra da se radi o različitim vidovima štete gdje bi za svako potraživanje trebalo ponaosob računati rok zastare. Prema njegovom mišljenju navedeni stav Vrhovnog suda bio bi ispravan da tuženi u postupku ostvarenja nematerijalne štete nije osporio osnov tog tužbenog zahtjeva usljed čega su ovisila i druga potraživanja po štetnom događaju, pa samim tim i na tuđu pomoć i njegu. Navodi da se Vrhovni sud u svojoj odluci nije osvrnuo na njegove navode u pogledu zastare koji su bili istaknuti u žalbi i reviziji, a koji su po njegovom mišljenju osnovani.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelant navodi da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na imovinu se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

15. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je primjenjujući odredbu člana 376. stav 2. ZOO našao da je apelantovo potraživanje naknade štete zbog tuđe njege i pomoći zastarjelo, jer je od momenta povrijeđivanja apelanta, 26. aprila 1999. godine, do momenta podnošenja tužbe, 27. septembra 2004. godine, proteklo više od pet godina. Pri tome je Vrhovni sud uzeo u obzir i okolnost da je apelant za štetu saznao tek kada je izašao iz bolnice, 26. aprila 2001. godine, te utvrdio da je i u tom slučaju njegovo potraživanje zastarjelo, jer je od momenta izlaska iz bolnice pa do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Apelantove navode o tome da Vrhovni sud prilikom odlučenja o izjavljenoj reviziji nije uzeo u obzir njegove navode u pogledu zastare potraživanje iz odgovora na reviziju Ustavni sud smatra neosnovanim obzirom da je obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud dao razloge zbog kojih smatra da je revizija osnovana iz čega proizilazi da je time posredno ocijenio kao neosnovane apelantove navode iznesene u odgovoru na reviziju. Ne navodeći argumente zbog čega je Vrhovni sud odlučio da je apelantov odgovor na reviziju neosnovan ne znači da Vrhovni sud navedeni odgovor nije uzeo u obzir. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da redovni sudovi moraju da uzmu u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka. Ustavni sud iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenom odlukom Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava. Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na život na koje se pravo apelant poziva u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim što paušalno navodi da te povrede prava postoje, uz apelaciju nije dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se poziva učinio vjerovatnim ili mogućim u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3298/06 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio