Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2997/06 (M. H.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2997/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2997/06, rješavajući apelaciju Muhameda Hrvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Hrvića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-355/04 od 25. avgusta 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-438/00 od 29. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Hrvić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 2. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-355/04 od 25. avgusta 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-438/00 od 29. oktobra 2003. godine. Apelant je, 5. marta 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općinskog suda, broj 033-0-I-07-000152 od 15. februara 2007. godine, do okončanja postupka o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-2997/06 od 5. aprila 2007. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-438/00 od 29. oktobra 2003. godine, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev d.d. «Alfe Mi» Živinice (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi), te je apelant, kao tuženi-protivtužitelj, obavezan da tužitelju-protivtuženom na ime ispunjenja kupoprodajnog ugovora, koji se odnosi na isporuku i ugradnju pozicija od aluminijskih profila, isplati novčani iznos od 2.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. novembra 1998. godine kao dana dospijeća pa do dana isplate. Apelant je također obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.124,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom je djelomično usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta, te je tužitelj-protivtuženi obavezan da apelantu isplati novčana sredstva u iznosu od 400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. februara 2003. godine kao dana podnošenja protivtužbe, pa do konačne isplate, kao i da naknadi troškove postupka u iznosu od 80,00 KM, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili ugovor i to tužitelj kao izvođač radova, a apelant kao naručilac o izradi, ugradnji i predaji pozicije od AL profila-vrata, po ugovorenoj cijeni od 2400,00 KM. Nadalje je utvrđeno da je apelant, 5. novembra 1998. godine, uplatio avans od 200,00 KM, te mu je ispostavljen račun. Apelant nije osporio navode da je zaključio ugovor ali je naveo da mu vrata nikada nisu isporučena niti ugrađena već su sporna vrata ugrađena Abdulahu Džafiću, a da nije postojao njegov nalog da se naručena vrata ugrade Abdulahu Džafiću na ime duga prema istom.

5. Na okolnosti postojanja usmenog dogovora između apelanta i Abdulaha Džafića saslušani su svjedoci. Svjedok Šefik Peštalić se izjasnio da su sporna vrata ugrađena Abdulahu Džafiću prema nalogu direktora tužitelja Sadila Brkića, a da su ugradnju izvršili radnici tužitelja. Navedeni svjedok se izjasnio da je onog dana kada su vrata trebala biti ugrađena Abdulahu Džafiću u krugu tvornice vidio zajedno apelanta i Džafića, kao i da je apelant bio upoznat sa činjenicom o isporuci vrata. Svjedok Abdulah Džafić je izjavio da je bio u poslovnim odnosima sa apelantom tako što mu je isporučivao živu stoku, a apelant je imao mesnicu i isporučivao meso tužitelju. Kako je apelant navedenom svjedoku bio dužan za isporučenu stoku dogovorili su se da apelant za svjedoka izvrši narudžbu vrata koja će biti plaćena kompenzacijom, obzirom da je i tužitelj imao dugovanja prema apelantu. Prilikom naručivanja vrata bili su prisutni i svjedok Abdulah Džafić i apelant, te su sporna vrata ugrađena na objektu navedenog svjedoka. Navode pomenutog svjedoka potvrdio je i svjedok Nihad Džemalić. Svjedok Sadil Brkić, direktor tužitelja u svom iskazu je naveo da je apelant naručio izradu vrata, a da je ugradnja istih, prema njegovom nalogu, izvršena trećem licu.

6. Iskaze svjedoka sud je smatrao prihvatljivim jer nisu bili u suprotnosti jedan sa drugim i međusobno su se upotpunjavali. Sud je našao da su svi svjedoci potvrdili postojanje usmenog naloga od strane apelanta da se naručena vrata isporuče i ugrade trećem licu i to Abdulahu Džafiću što je i učinjeno. Apelantu je ispostavljen račun na koji nije nikada prigovorio, uplata avansa izvršena je 5. novembra 1998. godine, a prema otpremnici vrata su isporučena i ugrađena 23. novembra 1998. godine, te su prema mišljenju suda neosnovani apelantovi navodi da je tužitelj kasnio sa isporukom naručenih vrata. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj zaključio ugovor o izgradnji garažnih vrata, izvršio uplatu avansa od 200,00 KM, ali je dao usmeni nalog da se naručena vrata ugrade na objektu Abdulaha Džafića, što je i učinjeno. Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor u korist treće osobe iz člana 149. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Protiv prvostepene Presude žalbe su izjavili apelant i tužitelj, te je Kantonalni sud Presudom, broj Gž-355/04 od 25. avgusta 2006. godine, žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je navedenom presudom odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu i zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav žalbe.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je pravilnom ocjenom iskaza saslušanog svjedoka Abdulaha Džafića prvostepeni sud utvrdio da mu je apelant dugovao za isporučenu stoku zbog čega je postignut usmeni dogovor da apelant plati garažna vrata koja je naručio kod tužitelja, a da se vrata ugrade na objekat navedenog svjedoka. Prema mišljenju Kantonalnog suda uzimajući u obzir takav usmeni dogovor prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelant dao usmeni nalog ditrektoru tužitelja-protivtuženog da se vrata ugrade na stambeni objekat Abdulaha Džafića prema kojem nalogu su postupili radnici tužitelja (član 149. ZOO). Drugostepeni sud je našao da je za takvo postupanje radnika tužitelja nebitno što takav nalog nisu dobili od tuženog već od svog direktora kome je apelant izdao nalog da se naručena vrata ugrade na objekat Abdulaha Džafića. Kod takvog stanja stvari utvrđeno je da postoji neizvršena obaveza apelanta od 2.200,00 KM proistekla iz zaključenog punovažnog ugovora sa tužiteljem-protivtuženim. Utvrđeno je da je tužitelj svoju preuzetu ugovornu obavezu ispunio postupajući prema nalogu apelanta koji ne može sa uspjehom isticati prigovor neispunjenja ugovora (član 122. ZOO).

9. Tužitelj je kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda popisom, pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih i nepokretnih stvari dužnika, te je Općinski sud Rješenjem, broj 033-0-07-000152 od 15. februara 2007. godine, odredio predloženo izvršenje.

10. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelantovi navodi se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanje i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da Kantonalni sud svoju presudu faktički zasniva na iskazu zainteresovanog svjedoka Abdulaha Džafića i da ničim ne pojašnjava zašto ne prihvaća apelantove tvrdnje i izjavu direktora tužitelja Sadila Brkića o tome da je za isporuku vrata trećem licu saznao tek naknadno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na imovinu se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. U vezi navedenog, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u predmetnom postupku proveo dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju i saslušanjem svjedoka na osnovu čega je utvrdio da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o izgradnji garažnih vrata, te izvršio uplatu avansa od 200,00 KM, ali da je dao usmeni nalog direktoru tužitelja da se naručena vrata ugrade u objekat Abdulaha Dafića, po osnovu duga koji je apelant imao prema njemu za isporučenu stoku, što su i učinili radnici tužitelja. Stoga je sud našao da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor u korist treće osobe iz člana 149. ZOO. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Ustavni sud nalazi da apelant neosnovano navodi da je Kantonalni sud svoju presudu zasnovao samo na izjavi svjedoka Abdulaha Džafića, obzirom da je Kantonalni sud razmatrajući prvostepenu presudu u pogledu apelantovih žalbenih navoda utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz saslušanog svedoka Abdulaha Džafića. Navedeno ne znači da prilikom ocjene pravilnosti prvostepene presude Kantonalni sud nije imao u vidu da je prvostepeni sud pored svjedoka Abdulaha Džafića u dokaznom postupku saslušao i druge svjedoke čije iskazi su po osnovu slobodne ocjene dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, prihvaćeni od strane prvostepenog suda, jer nisu bili u suprotnosti jedan sa drugim i međusobno su se upotpunjavali. Osim svojih navoda u apelaciji o tome da je direktor tužitelja izjavio da mu nije bilo poznato da su sporna vrata ugrađena u objekat Abdulaha Džafića, apelant navedeno Ustavnom sudu ničim ne dokazuje. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku činjenica postojanja usmenog dogovora između apelanta i Abdulaha Džafića i usmenog naloga apelanta direktoru tužitelja u vezi ugradnje spornih varata u objekat Abdulaha Džafića utvrđena iskazima i drugih svjedoka (Šefika Pašalića i Nihada Džemalića), a ne samo saslušanjem svjedoka Abdulaha Džafića i direktora tužitelja.

15. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Općinski i Kantonalni sud su za svoje odluke dali jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2997/06 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio