Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-455/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Državni službenik
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Beneficije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-455/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-455/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona, podnesena protiv presude Vrhovnog suda FBiH, broj Rev-324/05 od 7. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-865/04 od 24. januara 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar, broj P-351/04 od 9. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar, podnio je 3. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-324/05 od 7. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-865/04 od 24. januara 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-351/04 od 9. jula 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-351/04 od 9. jula 2004. godine poništena su kao nezakonita rješenja apelanta, Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona Uprava policije Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02-03/1-36-116-1/04 od 23. januara 2004. godine i rješenje broj 02-03/1-36-3011-3/03 od 30. decembra 2003. godine. Istom presudom obavezan je tuženi da Enesu Tucakoviću, uposleniku tuženog (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime neisplaćenih plaća isplati po 1.282,90 KM mjesečno, od 1. januara 2004. godine do 31. maja 2004. godine, u ukupnom iznosu 6.414,50 KM sa zakonslom zateznom kamatom po dospijeću svakog pojedinačnog obroka do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, te vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto na kojem je radio prije donošenja poništenih rješenja. Tuženi je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.483,50 KM.

3. U obrazloženju navedene presude Općinskog suda je navedeno da je rješenjem broj 02-03/1-36-3011-3/03 od 30. decembra 2003. godine tužitelju prestao radni odnos 31. decembra 2003. godine, na osnovu zaključka Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona od 20. oktobra 2003. godine, a u vezi sa članom 30. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, jer je iz dosijea tužitelja utvrđeno da ima 40 godina penzijskog staža. Drugostepenim rješenjem broj 02-03/1-36-116-1/04 od 23. januara 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljev prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, s obrazloženjem da je tužitelj navršio preko 40 godina penzijskog staža, čime je u skladu s članom 30. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju stekao pravo na starosnu penziju. Općinski sud je utvrdio da je Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i to članom 1. stav 2. tog zakona, propisano da se odredbe od člana 1. do člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH primjenjuju kao kantonalni zakon, ukoliko nisu u suprotnosti sa kantonalnim zakonom. Članom 33. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko.neretvanskom kantonu propisano je da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na pripadnike ministarstva unutrašnjih poslova, ako kantonalnim zakonom ili drugim kantonalnim propisom nije drugačije određeno. Kako je članom 122. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH utvrđeno da službeniku prestaje radni odnos kada navrši 65 godina života, Općinski sud zaključuje da je ovaj zakon kao lex specialis regulisao način prestanka radnog odnosa službenika organa uprave, te da se odnosi i na tužitelja, zbog čega se ne mogu primijeniti opšti propisi o radu i kolektivni ugovori.

4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-865/04 od 24. januara 2005. godine žalba tuženog se djelimično uvažava i pobijana presuda preinačava u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka, tako da se tuženi obavezuje da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.160,00 KM, umjesto u iznosu od 3.483,50 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog se odbija kao neosnovana i pobijana presuda potvrđuje. U obrazloženju je navedeno da je neosnovano pozivanje tuženog na odredbe člana 5. tačka 6. Zakona o državnoj službi u FBiH («Službene novine FBiH», broj 29/03) kao odredbe kojom je utvrđen radno-pravni status pripadnika policije jer je ovom odredbom propisano da se ovaj zako između ostalih ne primjenjuje na pripadnike policije. Zbog toga se na pripadnike policije ne može primijeniti ni član 51. Zakona o državnoj službi u FBiH kojim je propisano da državnom službeniku prestaje radni odnos u organu državne službe između ostalog ispunjavanjem zakonskih godina života odnosno navršavanjem 40 godina penzijskog staža. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH nije prestao da važi 1. jula 2004. godine kako tuženi u žalbi navodi, već se i dalje primjenjivao u skladu s stavom 5. člana 75. Zakona o državnoj službi u FBiH.

5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-324/05 od 7. februara 2006. godine revizija tuženog protiv drugostepene presude se odbija kao neosnovana. U obrazloženju Vrhovni sud navodi da tuženi u reviziji ponavlja prigovore koje je isticao i tokom nižestepenog postupka, a na koje su niži sudovi već iscrpno i pravilno odgovorili u svojim odlukama. Zatim Vrhovni sud zaključuje da nije tačno da tužitelj kao policajac nema status službenika organa uprave, te da se na prestanak njegovog radnog odnosa nije trebao primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH kao lex specialis već samo Zakon o radu kao opšti propis. Nižestepeni sudovi su dali ubjedljive razloge u obrazloženju svojih presuda. Suprotno tvrdnjama tuženog i po mišljenju Vrhovnog suda, nisu bili ispunjeni uslovi da tužiteljev radni odnos kod tuženog prestane po sili zakona 31. decembra 2003. godine kada je navršio 40 godina staža osiguranja, a kako je to predviđeno odredbom člana 86. tačka 3. Zakona o radu. Ovaj uslov (40 godina radnog staža) nije predviđen odredbom člana 122. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji se na osnovu odredbi člana 55. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona i članova 1. i 33. stav

4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ima primijeniti u konkretnom sporu. Dalje se navodi da nisu osnovane revizione tvrdnje tuženog da je tužitelj sa 40 godina beneficiranog radnog staža morao ići u starosnu penziju, jer da je to prinudna norma. Da je to tako priznanje radnog staža sa uvećanim trajanjem (koje se daje zbog otežanih uslova rada) ne bi ni bilo beneficija već diskriminacija tužitelja kao policajca u odnosu na druge osiguranike, jer bi značila da policajac mora ići u penziju sa znatno manje godina starosti od drugih osiguranika koji to moraju tek kada napune 65 godina starosti.

6. Apelant je osporio navedene presude navodeći da je pogrešnom primjenom materijalnog zakona došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta u situaciji kada su policajci ispunili uvjete za starosnu mirovinu Vlada tužene koja je inače odgovorna za dio državnog suvereniteta kojeg izvršavjau polocajci koji u svakom momentu mogu napustiti službu i otići u mirovinu, Vlada je zaključila da se protiv svih uposlenika koji su navršili 40 godina radnog staža pokrene postupak za prestanak radnog odnosa zbog ispunjenja uvjeta za odlazak u starosnu mirovinu. Apelant smatra da takvi policajci nemaju nikakav interes da budu apsolutno privrženi poslovima koje trebaju obnašati jer su svjesni da zbog toga ne mogu za njih nastati nikakve štetne posljedice, jer imaju mogućnost odlaska u mirovinu. Takođe navodi da su nižestupanjski sudovi, a i Vrhovni sud potpuno proizvoljno i pogrešno tumačili i primijenili posebne zakone koji se ne odnose na policajce kao posebnu grupu ovlaštenih osoba dakle uposlenika sa posebnim pravima i ovlaštenjima iz domena državne vlasti. Zbog nedostatka posebnih zakona u ovoj oblasti primjenjuje se opći propis a to je Zakon o radu koji je u odnosu na one koje su sudovi primijenili (pogrešno i proizvoljno) ujedno i lex posteriori i kao takav derogirao je sve ranije propise u dijelu u kojem on uređuje ovu oblast. Kada su sudovi obavezali tuženog i na plaćanje naknade povrijedili su i njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Apelant se takođe žali na pogrešnu primjenu zakona jer je zatezna kamata dosuđena po dospijeću svakog pojedinačnog obroka do isplate, iako se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu za isplatu neisplaćenih plaća tužitelju, koje predstavljaju povremena potraživanja tako da zatezna kamata treba da teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, primjenom odredaba člana 279. stav

3. Zakona o obligacionim odnosima.

7. U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju, od 26. juna 2007. godine se navodi da je u vrijeme donošenja spornih rješenja tuženog prestanak radnog odnosa po sili zakona za službenike organa uprave, pa s toga i policajce, nije bio predviđen za slučaj ispunjenja 40 godina penzijskog staža, već samo za slučaj kad službenik navrši 65 godina života (član 122. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH). Ovaj razlog za prestanak radnog odnosa po sili zakona predviđen je tek članom 51. tačka b) Zakona o državnoj službi u FBiH, koji je u pogledu radno-pravnog statusa državnog službenika na snazi tek od 1. januara 2005. godine (član 76. u vezi sa članom 75. stav 5. tog zakona).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud naglašava da će shodno svojoj posljednjoj praksi razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 2253/05 od 30. marta 2007. godine).

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ističe da je u toku sudskog postupka utvrđeno da tužiteljev radni odnos kod tuženog nije mogao prestati kada je navršio 40 godina staža osiguranja kako je predviđeno odredbom člana 86. tačka 3. Zakona o radu, jer taj uslov nije predviđen odredbom člana 122. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji zakon se na osnovu odredbi člana 55. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona i čl. 1. i 33. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu treba primijeniti u konkretnom sporu. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH prestao je da važi u skladu s odredbom stava 5. člana 75. Zakona o državnoj službi u FBiH, koji glasi «do uspostavljanja Agencije [za državnu službu], Odbora za žalbe i donošenja podzakonskih akata na osnovu ovog zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98) i podzakonski akti kojima su određeni radno-pravni statusi državnih službenika u roku od najviše 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, osim ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona». Zakon o državnoj službi u FBiH stupio je na snagu 1. jula 2003. godine, propisujući da će Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH prestati da važi tek nakon ispunjenja uvjeta iz člana 75. stav 5, a najkasnije u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o državnoj službi u FBiH. U vrijeme donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa uposlenika tuženog 30. decembra 2003. godine još uvijek je važio Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH, a koji se prema članu 55. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona i čl. 1. i 33. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, ima primijeniti u konkretnom sporu.

12. Ustavni sud smatra da obrazloženje presuda redovnih sudova nije proizvoljno, odnosno nije zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanta, kojima je apelant u svoju korist tražio drugačije odlučenje. U pogledu navoda apelanta da je zatezna kamata pogrešno dosuđena po dospijeću svakog pojedinačnog obroka do isplate, umjesto od dana podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu, Ustavni sud zapaža da apelant ne može s uspjehom pred Ustavnim sudom isticati prigovor, ako to pitanje nije ranije pokrenuo pred redovnim sudom.

13. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić