Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/06 (A. L.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3440/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3440/06, rješavajući apelaciju Avde Ljevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avde Ljevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda BiH, broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Avdo Ljevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica podnio je 27. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-531/02 od 16. marta 2005. godine, obavezan je tuženi «Energoinvest-Comet» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu. tuženi) da apelantu i ostalim 34 tužitelja isplati osnovne plaće, odnosno razlike osnovnih plaća uvećane za minuli rad za period od 1. juna 2000. godine do 30. septembra 2004. godine, novčane naknade za topli obrok i novčane naknade na ime regresa za godišnje odmore kako je navedeno u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama na utvrđene godišnje iznose za svakog tužitelja pojedinačno, a koje dospijevaju 1. januara svake godine za prethodnu godinu i to: apelantu ukupno 39.359,31 KM, uz preciziranje novčanih iznosa i za druge tužitelje. Istom presudom zabranjeno je tuženom da otuđi, optereti ili raspolaže sa nekretninama kako je precizirano presudom, koje su evidentirane u poslovnim knjigama tuženog sa stanjem na dan 31. decembar 2003. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1457/05 od 23. septembra 2005. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kome je tuženom zabranjeno da otuđi, optereti ili raspolaže svojim nekretninama i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Žalba apelanta i ostalih tužitelja je odbijena.
4. Odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio osporenu presudu broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine. Ovom presudom su, u odnosu na sedam tužitelja, među kojima je i apelant, nižestepene presude preinačene tako što su tužbeni zahtjevi apelanta i ostalih šest tužitelja odbijeni kao neosnovani.
5. U obrazloženju osporene presude u dijelu koji se odnosi na apelanta i drugih šest tužitelja je navedeno da je revizijom osnovano ukazano da je jedan broj tužitelja tokom trajanja postupka pred sudom, u novembru 2004. godine sa tuženim kao poslodavcem zaključio sporazum o vansudskoj nagodbi kojim su regulisali potraživanja tužitelja po osnovu prava po ugovoru o radu, uz naznaku u sporazumu da zaposlenik potpisivanjem sporazuma povlači tužbu u konkretnom postupku pred sudom i da se odriče tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je smatrao da su se apelant i drugi navedeni tužitelji zaključenim sporazumom odrekli potraživanja iz konkretnog predmeta u kome su od tuženog tražili isplatu plaća, naknade za topli obrok i regres. Po mišljenju Vrhovnog suda zaključeni sporaazum predstavlja otpuštanje duga po odredbi člana 344. stav 1. i člana 347. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je zakjlučio da je navedenim sporazumom prestala svaka obaveza tuženog prema navedenim tužiteljima po osnovu isplate iz radnog odnosa. S toga je Vrhovni sud zbog pogrešene primjene materijalnog prava preinačio presude nižestepenih sudova.
6. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da Vrhovni sud nije pravilno cijenio dokaze, kao i da nije uzeo u obzir njegovu pismenu izjavu da je greškom potpisao vansudsko poravnanje. Naveo je da je bio u zabludi i u strahu da ne ostane bez posla kada je sa poslodavcem 19. novembra 2004. godine potpisao sporazum u kome se odriče svojih potraživanja iz radnog odnosa, te da je Općinski sud pismeno izvijestio da ne povlači tužbu u predmetnoj parnici.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Iz apelacije proizilazi da je apelantu osporenom presudom navodno povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa prema tome i pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za isplatom potraživanja iz radnog odnosa odbijen kao neosnovan. Naime, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije pravilno ocijenio njegovu pismenu izjavu da je zbog zablude i straha potpisao sporazum o vansudskom poravnanju sa poslodavcem.
12. Prilikom odgovora na ovaj apelantov prigovor, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. S druge strane apelant ničim nije dokazao da sporazum o vansudskoj nagodbi koji su apelant i drugi uposlenici zaključili sa tuženim u konkretnom slučaju ne proizvodi pravno dejstvo.
13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić