Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/06 (M. Đ.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prenos stanarskog prava
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2368/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2368/06, rješavajući apelaciju Miroslava Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Đurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 98/03 od 7. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, koga zastupa Marija Marković, advokat iz Banjaluke, podnio je, 5. augusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-98/03 od 7. juna 2006. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: stambeni organ, broj 08-372-53/01 od 11. septembra 2002. godine, utvrđeno je da je apelant bio član porodičnog domaćinstva pokojne Nevenke Đurić, nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Kralja Petra I Oslobodioca broj 30/V u Prijedoru. Istim rješenjem odbijen je zahtjev ZDP RŽR «Ljubija» Prijedor (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) za iseljenje apelanta iz predmetnog stana kao neosnovan.

3. Protiv prvostepenog rješenja žalio se vlasnik stana. Rješavajući o žalbi Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje, broj 01-372-530/01 od 11. decembra 2002. godine, kojim se poništava rješenje stambenog organa i odbija zahtjev apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana nakon smrti njegove bake Nevenke Đurić kao nosioca stanarskog prava na tom stanu. Takođe se nalaže apelantu da u roku od 15 dana od prijema rješenja predmetni stan isprazni od svih lica i stvari i praznog ga preda vlasniku stana, pod prjetnjom prinudnog izvršenja i bez prava na nužni smještaj. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz iskaza svjedoka Aleksandra Radovanovića, Bose Ostojić (predsjednica kućnog savjeta), Milana Đurića, Miće Milutinovića i Mire Gligić, proizilazi da je apelant povremeno navraćao u predmetni stan i posjećivao baku, a da je za to vrijeme živio i radio u Ramićima kod Banjaluke, gdje inače živi i njegova supruga Žaklina, te da je brigu o bolesnoj majci preuzeo sin Milan i snaha Jelena. Neodređenom iskazu Živka Perovića koji je na zapisnik o usmenoj raspravi održanoj pred drugostepenim organom, 6. aprila 2001. godine, izajvio «viđam ga nekad svaki dan, nekad prođe i sedam dana da ga ne vidim» ovaj organ nije povjerovao. U prilog navoda apelanta izjasnili su se samo svjedoci Ljubomir Gojić i Milovan Agbaba, te strina apelanta Jelena Đurić. Pošto su ovi svjedoci u manjini Ministrasto nije poklonilo vjeru njihovim iskazima.

4. Apelant je protiv drugostepenog upravnog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Odlučujući u upravnom sporu Vrhovni sud je donio Presudu, broj U-98/03 od 7. juna 2006. godine, kojom je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je osporenim upravnim rješenjem utvrđeno da apelant u vrijeme smrti svoje bake nije bio član njenog porodičnog domaćinstva što proizilazi iz izjava saslušanih svjedoka, a u pogledu činjenice da je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana od 31. maja 1993. godine Ministarstvo je utvrdilo da ta činjenica u konkretnim okolnostima sama za sebe nije dovoljna za utvrđenje postojanja trajne zajednice života sa nosiocem stanarskog prava. Dalje se navodi da je apelant u tužbi istakao da je trajna zajednica života između njega i njegove bake postojala od 1985. godine za vrijeme njegovog školovanja, a zatim i u vrijeme rata uz odsustvovanja zbog angažovanja u Vojsci RS, a što proizilazi iz izjava svjedoka. Bez obzira što radi u Ramićima, njegovo trajno mjesto življenja je u Prijedoru na adresi spornog stana. U pogledu iskaza njegovog strica Milana Đurića, istakao je da je on gluh i da je bilo upitno davanje njegovog iskaza, pogotovo što se nije izričito izjasnio o činjenici zajedničkog života apelanta sa bakom, a što je ovaj svjedok razjasnio u kasnijoj pismenoj izjavi. Vlasnik stana kao zainteresovano lice u sporu naveo je da činjenica da nije postojala trajna zajednica života apelanta i njegove bake pogotovo proizilazi iz iskaza Milana Đurića, apelantovog strica koji je detaljno opisao njihovu porodičnu situaciju, pa navođenje u tužbi da je svjedok gluh i da je izmijenio iskaz navodi na činjenicu da je na svjedoka vršen pritisak i da se njegova gluhoća koristi u svrhu davanja druge «tendenciozne» izjave. Po ocjeni Vrhovnog suda, analizom provedenih dokaza a posebno iskaza Aleksandra Radovanovića, Bose Ostojić, Milana Đurića, Miće Milutinovića i Mire Gligić, koji su logični, ubjedljivi i međusobno se dopunjuju proizilazi da apelant u vrijeme smrti Nevenke Đurić nije bio član njenog porodičnog domaćinstva. Apelant je u tužbi naveo da je njegov stric Milan Đurić gluh, što potvrđuje liječničkim nalazom, pa je on svoj iskaz izmijenio davanjem izjave u pismenoj formi. Međutim, Sud ispituje zakonitost osporenog akta na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Kako prilikom davanja iskaza od strane Milana Đurića na raspravi održanoj 6. aprila 2001. godine apelant nije dao primjedbu u tom pravcu, niti je osporio njegov iskaz, ovaj tužbeni navod ne može uticati na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, niti umanjiti vjerodostojnost tog dokaznog sredstva. Zbog toga, razlozi koje je dao drugostepeni organ po ocjeni Vrhovnog suda nisu u suprotnosti s članom 6. stav 1. i čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima, jer apelant u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava nije sa njim trajno živio i stanovao. Takođe, niti iz izjava svjedoka koje je apelant u tužbi naveo ne može se utvrditi činjenica trajnog življenja i stanovanja u predmetnom stanu, jer «dolaženje», «viđanje apelanta» i slično ne potvrđuje ovu činjenicu. U takvoj situaciji Vrhovni sud smatra da je irelevantno što je apelant prijavljen na adresi spornog stana.

6. Apelant se u apelaciji žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je tokom postupka dokazao da je ostvario trajnu zajednicu života najprije sa djedom i bakom, a nakon smrti djeda sa bakom i to počevši od 1985. godine kada je upisao srednju školu. Ovu trajnu ekonomsku zajednicu je dokazao podacima o adresi stanovanja iz dnevnika srednje škole, izjavama svjedoka, kućnim listama, podacima o adresi prebivališta iz lične karte izvađene 1993. godine, biračkim spiskom, kao i novom izjavom svjedoka Milana Đurića, apelantovog strica. Ističe da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, jer mu je onemogućeno da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana i njegovo trajno korištenje. U vezi povrede prava na pristup sudu apelant navodi da budući da je tužba apelanta odbijena osporenom presudom, a nema drugog pravnog lijeka za zaštitu prava apelantu je uskraćeno ustavno pravo redovnu sudsku zaštitu.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Iz apelacije proizilazi da se apelant u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je naveo da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu i redovnu sudsku zaštitu jer nakon što mu je odbijena tužba osporenom presudom Vrhovnog suda on nema drugog pravnog sredstva za zaštitu prava. Također, apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog pogrešnog zaključka Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza smatrajući da je dokazao status člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, te da, stoga, relevantne činjenice nisu pravilno utvrđene kao i da je Vrhovni sud na proizvoljan način primjenio materijalno pravo.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv konačnog upravnog akta kojim je odbijen njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana nakon smtri njegove bake nosioca stanarskog prava nad predmetnim stanom, imao pravo da tužbom pred redovnim sudom pokrene upravni spor u kome će se odlučiti o zakonitosti konačnog upravnog akta. Apelant je upravo pokretanjem upravnog spora pred Vrhovnim sudom koristio ovo pravno sredstvo. Pokretanje upravnog spora pred redovnim sudom je upravo oblik sudske kontrole nad zakonitošću upravnih akata koje donose, između ostalih, i organi uprave u vršenju javno pravnih ovlaštenja. Ustavni sud konstatira da je omogućavanjem apelantu da protiv konačnog upravnog akta podnese tužbu radi ocjene njegove zakonitosti konzumirano pravo pristupa sudu kao elementu inherentnom pravu na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, imajući u vidu navode apelacije, kao i sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zapaža da ne postoje čak niti naznake da postupak pred Vrhovnim sudom nije proveden u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pristup sudu očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava na pristup sudu u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Nadalje, u pogledu tvrdnji apelanta da mu pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što relevantne činjenice nisu pravilno utvrđene i što je na proizvoljan način primjenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Po mišljenju Ustavnog suda, nezadovoljstvo apelanta pobijanom presudom Vrhovnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da Vrhovni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane Vrhovnog suda bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanatice.

13. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već također smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog pogrešnog zaključka Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza smatrajući da je dokazao status člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, te da, stoga, relevantne činjenice nisu pravilno utvrđene. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/06 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio