Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3380/06 («Yugocoop» DOO Banjaluka)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3380/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3380/06, rješavajući apelaciju «Yugocoop» DOO Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Yugocoop” DOO Banjaluka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Pž-98/04 od 25. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Yugocoop» DOO Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 19. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-98/04 od 25. septembra 2006. godine.

2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem, broj Mals-24/03 od 31. decembra 2003. godine, utvrdio da je tužba «International Bussines Information Company» BiH DOO Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) u toj pravnoj stvari povučena u pogledu glavnog duga i zakonske zatezne kamate, a da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se obaveže apelant da mu na ime troškova postupka plati iznos od 375 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate.

3. Obrazlažući rješenje, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj u ispunjenju svoje ugovorne obaveze prema apelantu objavio njegove pogrešne i nepotpune podatke u tekstu reklame za apelanta, te da je plaćanje od strane apelanta za izvršene usluge tužitelja obavljeno tek nakon izvršenih ispravki od strane tužitelja, zbog čega apelant nije bio kriv za neblagovremeno plaćanje izvršene usluge, pa je postupajući u skladu s čl. 390. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

4. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud je donio rješenje, broj Pž-98/04 od 25. septembra 2006. godine, kojim je žalbu uvažio i osporeno rješenje Osnovnog suda preinačio u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime troškova spora plati iznos od 375 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Apelant je, takođe, obavezan da tužitelju nadokandi i troškove žalbenog postupka u iznosu od 206,25 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je odredbom člana 390. stav 1. ZPP propisano da je tužilac koji povuče tužbu dužan da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Sud je utvrdio da je tužba podnesena 16. novembra 2001. godine, dok je apelant platio glavni dug 4. decembra 2001. godine, dakle nakon podnesene tužbe. U obrazloženju je navedeno, da tužitelj nije osporio da je po narudžbi apelanta pogrešno označio podatke za tuženog u publikaciji «Žute strane za 2001-2002. godinu». Međutim, pošto je tužitelj izvršio ispravku svih objavljenih podataka u telefonskom imeniku, o čemu u spisu postoje dokazi, apelant je bio u obavezi da izvrši isplatu u roku od sedam dana od dana izvršenih ispravki. Obzirom da apelant nije izvršio svoju obavezu u navedenom roku tužitelj je podnio tužbu, jer je potraživanje dospjelo. Tek nakon podnošenja tužbe apelant je izmirio glavni dug. Međutim, kako je apelant dao povoda za tužbu i time prouzrokovao troškove tužitelju onda tužitelj, kako je smatrao Okružni sud, ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, koje je imao do donošenja prvostepenog rješenja.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u pogrešnoj primjeni prava. Apelant smatra, pošto je blagovremeno reklamirao izvršenu uslugu, da je imao pravo da zadrži cijenu sve dok tužitelj ne objavi ispravku reklame. Dalje je istakao da Okružni sud nije naveo datum kada je tužitelj izvršio ispravke teksta i kada je o tome obavijestio apelanta, jer bi to bila odlučna činjenica da li je tužba u momentu podnošenja, tj. 16. novembra 2001. godine, bila osnovana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da u spisu predmeta postoje dokazi iz kojih proizilazi da je povlačenje tužbe uslijedilo nakon ispunjenja ugovorne obaveze od strane apelanta, te da je time apelant nepotrebno prouzrokovao troškove parničnog postupka tužitelju. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava. Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su relevantni pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» znači da nadležni organ koji o njemu odlučuje ima ovlasti da meritorno ispita osporavanu odluku i izmijeni je u korist podnosioca pravnog lijeka ako prihvati suštinske argumente na koje se žali. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po tužbi tužitelja protiv apelanta, i da je tužitelj koristio pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da Okružni sud ima punu jurisdikciju, što znači da može po propisanom pravnom lijeku donositi obavezujuće, meritorne odluke što je glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da korištenje žalbe od strane tužitelja, nije rezultirao pozitivnim ishodom za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni u situaciji kada je suprotna strana koristila pravo žalbe, te da je sud više instance meritorno ispitao pobijano rješenje, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

14. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u predhodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3380/06 («Yugocoop» DOO Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio