Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/06 (I. V., S. D.-Š., H. P. i E. K.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2912/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP- 2912/06, rješavajući apelaciju Indire Vajzović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Indire Vajzović, Senade Delić-Šarić, Hamide Pečenković i Emire Kulenović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-823/05, od 20. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Indira Vajzović, Senada Delić-Šarić, Hamida Pečenković i Emira Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Bihaća, koje zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnijele su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-823/05, od 20. septembra 2006. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanatica i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Apelantice su u periodu od 1. septembra 1994. do 31. decembra 1995. godine bile zaposlenice u Kantonalnoj bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću. S obzirom da apelanticama nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe Opštinskom sudu u Bihaću protiv navedene zdravstvene ustanove.
4. Opštinski sud je u svojoj presudi, broj PR-66/01, od 1. augusta 2005. godine, odlučio da se prigovori zastare potraživanja, koje je istakla navedena zdravstvena ustanova, i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koju je istakao Unsko-sanski kanton, u potpunosti prihvate, te odbije tužba u cijelosti.
5. Apelantice su protiv presude Opštinskog suda, kojom je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima, izjavili žalbu Kantonalnom sudu. Prema žalbenim navodima, apelantice smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanski kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Stoga su predložili da se osporena presuda preinači i usvoje njihovi tužbeni zahtjevi ili da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Kantonalni sud je presudom, navedenom u dispozitivu ove odluke, odbio žalbu apelanatica kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U apelaciji se navodi da su Opštinski i Kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjevi u odnosu na poslodavca apelanatica odbiju, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanskog kantona, tužbeni zahtjevi su odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužbeni zahtjevi apelanata bili bi odbijeni zbog nastupanja zastare potraživanja. Apelantice smatraju da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao taj dug i na taj način je došlo do prekida zastare. U vezi s tim, apelantice se pozivaju na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 4/02 i na presude istih redovnih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. „ratnih“ plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00). U pogledu Unsko-sanskog kantona, apelantice ističu da taj kanton i sada u svom budžetu raspolaže sredstvima za isplatu „ratnih“ plaća zdravstvenih radnika. Iz navedenih razloga, apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud u smislu člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, apelantice se pozivaju na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a koja garantuje svakome bez razlike pravo na jednaku plaću za jednaki rad. Apelantice predlažu da Ustavni sud ukine osporenu presudu, te da naloži tuženim, zdravstvenoj ustanovi i Unsko-sanskom kantonu, da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom kamatom i naknade troškove parničnog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija tiče apsolutno istog pravnog problema, sa identičnim činjeničnim supstratom, koji je već razmatran pred Ustavnim sudom u predmetu U 49/02. U tom predmetu, Ustavni sud je odbio apelacije kao neosnovane. U svom obrazloženju, Ustavni sud je zaključio da se član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjuju na konkretan slučaj (tač. 39. i 71. Odluke). Ipak, ograničenja ostvarivanja građanskih imovinskih prava, kao što su propisivanje zastare i pasivne legitimacije, u konkretnom slučaju nisu vodili ka povredi prava na pravično suđenje ili neopravdanom ograničenju prava na imovinu, jer su bili predviđeni zakonom, sudovi su zakon pravilno primijenili, a samo zakonsko rješenje ima opravdanje u javnom interesu i proporcionalno je interesu apelanata (tač. 41. i dalje i tačka 74. Odluke). Ustavni sud je, takođe, potvrdio da nema diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje (tačka 53. Odluke). U vezi sa članom 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, na koji su se pozvali apelanti, Ustavni sud je, pozivajući se na svoju praksu, podsjetio da je ovaj međunarodni akt drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (tačka 39. Odluke).
10. Upoređujući predmetnu apelaciju sa gore navedenim slučajem, Ustavni sud smatra da ona ne ukazuje na bilo kakvu razliku po svom činjeničnom stanju, niti Ustavni sud ima potrebe da zauzme drugačiji pravni stav u vezi sa ovim slučajem nego je to onaj iz predmet U 49/02.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić