Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2914/06 (M. D.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2914/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2914/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Džanića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ- 819/05, od 20. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Džanić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-819/05, od 20. septembra 2006. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanatica i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Apelant je u periodu od 1. septembra 1994. do 31. decembra 1995. godine bio zaposlenik Pedagoškog zavoda u Bihaću. S obzirom da apelantu nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnio je tužbu Opštinskom sudu u Bihaću protiv navedenog zavoda.
4. Opštinski sud je u svojoj presudi, broj PR-1559/01, od 20. juna 2005. godine, odlučio da se prigovori zastare potraživanja, koje je istako navedeni navod, i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koju je istakao Unsko-sanski kanton, u potpunosti prihvate, te odbije tužba u cijelosti.
5. Apelant je protiv presude Opštinskog suda, kojom je odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Prema žalbenim navodima, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanski kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Stoga je predložio da se osporena presuda preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjevi ili da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Kantonalni sud je presudom, navedenom u dispozitivu ove odluke, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U apelaciji se navodi da su Opštinski i Kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjev u odnosu na poslodavca apelanta odbije, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanskog kantona, tužbeni zahtjev je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužben zahtjev apelanta bio bi odbijen zbog nastupanja zastare potraživanja. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao taj dug i na taj način je došlo do prekida zastare. U vezi s tim, apelant se poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 4/02 i na presude istih redovnih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. „ratnih“ plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00). U pogledu Unsko-sanskog kantona, apelant ističe da taj kanton i sada u svom budžetu raspolaže sredstvima za isplatu „ratnih“ plaća zdravstvenih radnika. Iz navedenih razloga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud u smislu člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, apelant se poziva na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a koja garantuje svakome bez razlike pravo na jednaku plaću za jednaki rad. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu, te da naloži tuženim, zavodu i Unsko-sanskom kantonu, da mu solidarno isplate utuženi iznos sa zakonskom kamatom i naknade troškove parničnog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija tiče apsolutno istog pravnog problema, sa identičnim činjeničnim supstratom, koji je već razmatran pred Ustavnim sudom u predmetu U 49/02. U tom predmetu, Ustavni sud je odbio apelacije kao neosnovane. U svom obrazloženju, Ustavni sud je zaključio da se član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjuju na konkretan slučaj (tač. 39. i 71. Odluke). Ipak, ograničenja ostvarivanja građanskih imovinskih prava, kao što su propisivanje zastare i pasivne legitimacije, u konkretnom slučaju nisu vodili ka povredi prava na pravično suđenje ili neopravdanom ograničenju prava na imovinu, jer su bili predviđeni zakonom, sudovi su zakon pravilno primijenili, a samo zakonsko rješenje ima opravdanje u javnom interesu i proporcionalno je interesu apelanata (tač. 41. i dalje i tačka 74. Odluke). Ustavni sud je, takođe, potvrdio da nema diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje (tačka 53. Odluke). U vezi sa članom 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, na koji su se pozvali apelanti, Ustavni sud je, pozivajući se na svoju praksu, podsjetio da je ovaj međunarodni akt drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (tačka 39. Odluke).
10. Upoređujući predmetnu apelaciju sa gore navedenim slučajem, Ustavni sud smatra da ona ne ukazuje na bilo kakvu razliku po svom činjeničnom stanju, niti Ustavni sud ima potrebe da zauzme drugačiji pravni stav u vezi sa ovim slučajem nego je to onaj iz predmet U 49/02.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić