Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3426/06 (S. Š.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 192
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3426/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3426/06, rješavajući apelaciju Salke Šuvalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Šuvalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla broj Gž-775/05 od 13. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Živinice, broj P-517/91 od 14. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salko Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je, 25. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-775/05 od 13. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Živinice (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-517/91 od 14. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-517/91 od 14. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-775/05 od 13. novembra 2006. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev Đulse Tursunović (u daljnjem tekstu: tužiteljica), pa je obavezan apelant da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 3.360,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužiteljica je odbijena.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza, tj. uvidom u pravosnažnu krivičnu presudu toga suda broj K-3/91 od 5. marta 1991. godine, utvrdio da je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela nanošenja tjelesnih povreda tužiteljici. Sud je naveo da je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, te da je neosnovano pozivanje apelanta da nije kriv. Sud je također utvrdio da je sama tužiteljica doprinijela štetnom događaju 20% te je u tom razmjeru naknada smanjena shodno članu 192. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je istakao da je cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kojeg je utvrđeno da se tužiteljica liječila na klinici u periodu od 13. do 16. juna 1985. godine zbog zadobijenih povreda i da je došlo do umanjenja opšte životne aktivnosti 5%, te da je trpila bolove i strah. Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da je apelant u obavezi da tužiteljici nadoknadi na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 4.200,00 KM ali je imao u vidu da je tužiteljica doprinijela nastanku štete 20% te je utvrđeni iznos umanjio i na ime nematerijalne štete dosudio ukupan iznos od 3.360,00 KM u skladu sa članom 200. ZOO.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da su bespredmetni žalbeni navodi apelanta kojim nastoji dokazati da nema njegove odgovornosti za štetu, obzirom da je parnični sud vezan za pravosnažnu presudu u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, a pravosnažnom presudom Općinskog suda apelant je oglašen krivim. Također, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor podijeljene odgovornosti za štetu kada je utvrdio da doprinos tužiteljice nastanku štete iznosi 20%. Sud je ukazao i na pravilno dosuđenu visinu pravične naknade za pojedine vidove predmetne nematerijalne štete kao i na odluku suda kojim je odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka na okolnost da je isključivo tužiteljica prouzrokovala štetni događaj, jer apelant ničim nije dokazao da navedeni prijedlog nije mogao iznijeti na pripremnom ročištu, a sve u skladu sa članom 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju apelacije, apelant izlaže tok postupka pred redovnim sudovima i žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Apelant navodi da je u toku parničnog postupka isticao da nije kriv i da nikada nije dobio krivičnu presudu kojom je oglašen krivim, ali da su sudovi ipak na osnovu te presude utvrdili da je on odgovoran za nastalu štetu, te ga obavezali da istu nadoknadi. Predlaže da Ustavni sud poništi osporene presude.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi tužiteljice i redovni sudovi su djelomično udovoljili tužbenom zahtjevu te obavezali apelanta da tužiteljici naknadi nematerijalnu štetu. Naime, redovni sudovi su obrazložili da su u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta bili vezani pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj K-3/91 od 5. marta 1991. godine (član 12. ZPP), kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela nanošenja tjelesnih povreda tužiteljici i kojom mu je za to djelo izrečena uslovna osuda. Također, sudovi su obrazložili da je članom 154. stav 1 ZOO propisano da: »Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». U konkretnom slučaju, sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelant pravosnažno krivičnom presudom oglašen krivim zbog nanošenja tjelesnih povreda tužiteljici, te su cijeneći nalaz vještaka medicinske struke prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete kao i doprinos tužiteljice nastanku štete, djelomično udovoljili tužbenom zahtjevu.
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi koju je razmatrao Kantonalni sud. Pored toga, nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbu, te nema ni jednog razloga da se opravdaju njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić