Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3430/06 (D. O.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 217
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 28
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3430/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3430/06, rješavajući apelaciju Denisa Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Denisa Omanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000967 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Bihać broj RSŽ-964/05 od 27. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Denis Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnio je 23. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000967 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-964/05 od 27. juna 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 2. augusta 2008. godine.
2. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj RS-73/05 od 19. oktobra 2005. godine obavezao JU «II Srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati razliku neisplaćene plaće za period od 1. septembra 2002. godine do 31. decembra 2004. godine i to ukupan iznos od 47.398,64 KM sa kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. U ostalom dijelu tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.
3. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je Presudom broj RSŽ-964/05 od 27. juna 2006. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanta u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlike plaće i to razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi apelant ostvario da je obračun i isplata izvršena u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Sud je istakao da je u toku postupka apelant preinačio tužbeni zahtjev tako što je umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 25.000,00 KM, zatražio isplatu iznosa od 47.398,65 KM i to na ime razlike plaće za vremenski period od 12. septembra 2002. godine do 31. decembra 2004. godine. Do navedenog iznosa prvostepeni sud je došao na način što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH), kako je to određeno članom 28. Kolektivnog ugovora, a potom osnovicu množio koeficijentom 6 koji je određen članom 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama uposlenika u organima uprave za uposlenike sa visokom stručnom spremom, a koju spremu ima apelant.
4. Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora koji glasi: «Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca Vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova».
5. U skladu sa citiranom odredbom Kantonalni sud je konstatovao da je nesporno, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, da Vlada Unsko-sanskog Kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plate i koeficijent složenosti poslova uposlenicima u srednjim školama, dakle nije postupljeno u smislu stava 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio citiranu odredbu Kolektivnog ugovora kada je uslijed toga što Vlada kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Ovaj Zakon, nastavlja dalje sud, ne može se primjenjivati na uposlenike u obrazovanju jer su ovim Zakonom uređena osnovna prava, obaveze odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave, a apelant nije zaposlen kod organa uprave nego kod tužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu. Na kraju je Kantonalni sud zaključio da je apelant morao u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora dokazati da su njegove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaće uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, jer je Kolektivnim ugovorom uposlenicima u obrazovanju zagarantovano da ne mogu u pogledu visine plaće biti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Obzirom da apelant nije dokazao da je za utuženi period primio plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
6. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je, Presudom broj 070-0-Rev-06-000967 od 17. oktobra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka zato što nije održao raspravu pred drugostepenim vijećem, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je dalje naveo da je ispravna konstatacija drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kako je to učinio prvostepeni sud, zasnivajući odluku na nalazu vještaka finansijske struke koji je po uputama tog suda visinu plaće apelanta u spornom periodu uspoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave, umjesto da je primjenom člana 28 stav 3. Kolektivnog ugovora usporedio sa plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije predložio da se izvrši takvo upoređenje, a da su prema načelu dispozicije stranaka stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice.
7. Vrhovni sud je također istakao da je apelant u reviziji naveo da njegova plaća dosuđena prvostepenom presudom «sigurno nije veća od plaće službenika organa uprave». Međutim to je, kako je naveo Vrhovni sud, samo «gola tvrdnja» iz koje se ne vidi na koji nivo službenika organa uprave apelant misli. Da se član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora odnosi na službenike organa uprave kantona a ne Federacije BiH slijedi i iz sada važećeg Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, («Službene novine FBiH», broj 29/03), koji u članu 39. propisuje da koeficijent platnih razreda utvrđuje Vlada Federacije za federalne organe državne službe a Vlada Kantona za kantonalne državne službe.
8. Vrhovni sud je dalje istakao da ukoliko bi se i uzelo da je tužena potpisnik navedenog Kolektivnog ugovora, a što također nije utvrđeno, po članu 28. stav 3. tog ugovora plaća njenih zaposlenika ne može biti manja od plaće službenika kantonalnih organa uprave. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant nije ponudio niti jedan dokaz iz koga proizilazi da je njegova plaća koju je primao po koeficijentima iz Pravilnika o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja ( u daljnjem tekstu Pravilnik), bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave. Vrhovni sud na kraju ukazuje da prvostepeni sud nije vršio uvid u Pravilnik, kao ni u normativne akte o plaćama službenika organa uprave u kantonu a to apelant nije ni predložio, te zaključuje da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te je reviziju odbio.
9. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u toku prvostepenog postupka dokazao svoje tvrdnje na način da je sudski vještak finansijske struke svojom ekspertnom analizom potvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Povredu navedenog prava apelant prije svega vidi u tome što drugostepeni sud nije otvorio raspravu po žalbi tužene na kojoj bi imao mogućnost da se izjasni pred sudom u skladu sa članom 229. Zakona o parničnom postupku, a što bi bilo potpuno pravno logično s obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen. Na ovaj način, po mišljenju apelanta, uskraćena mu je «jednakost u postupanju» što također predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelant ističe da se Kantonalni sud rukovodio političkim a ne pravnim sredstvima, jer bi potvrđivanjem prvostepene odluke ozbiljno došlo u pitanje finansijsko materijalna opstojnost samog kantona i njegovog budžeta. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije po žalbi tužene otvorio raspravu na kojoj bi on imao mogućnost da se izjasni. Ustavni sud napominje da će prema članu 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03), drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocIjeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Dakle, u konkretnom slučaju drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom da je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i proveo dokazni postupak, a nije našao povredu odredaba parničnog postupka od strane prvostepenog suda. Drugostepeni sud, prema novom parničnom zakonodavstvu, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje cijeni sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, na šta je obavezan po službenoj dužnosti, a stranke su u obavezi da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze radi utvrđenja tih činjenica. Iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelant nije ni dostavio odgovor na žalbu, tj. nije ni ukazivao drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. Apelant je u postupku pred prvostepenim sudom imao mogućnost pristupa sudu, iznošenja činjenica i predlaganje dokaza, a prvostepeni sud je na osnovu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog propisa udovoljio u cijelosti njegovom tužbenom zahtjevu. Drugostepeni sud, kao što je već navedeno, postupajući po žalbi tužene je ocijenio da nije potrebno zakazati raspravu jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i izveo sve dokaze, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Zbog toga je žalbu uvažio i, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. točka 4., preinačio prvostepenu presudu i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.
13. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud obrazložio da je članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova». U konkretnom slučaju, Vrhovni sud i Kantonalni sud su dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu istih izveli zaključak da apelant nije u toku postupka dokazao da je u utuženom periodu primio plaće u manjem iznosu od plaće uposlenika u kantonalnim organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, te su njegov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće odbili kao neosnovan. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je podnijeti odgovor na žalbu, izjaviti reviziju, te nema ni jednog razloga koji bi opravdali njegove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
14. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić