Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-822/06 (G. P.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-822/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-822/06, rješavajući apelaciju Gojka Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Petrovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-374/05 od 6. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-13/04 od 19. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Mira Vučinić, advokatica iz Trebinja, podnio je, 15. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-374/05 od 6. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-13/04 od 19. aprila 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-13/04 od 19. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-374/05 od 6. februara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kao tužitelja, kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Trebinju, u ulici Herceg Stefana Kosače broj 8, sprat drugi, po strukturi dvosoban, čiji je davalac stana na korišćenje RS Ministarstvo odbrane Komanda Garnizona Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena), te da se tuženi obaveže da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu stana, u protivnom da će presuda zamjeniti ugovor o zakupu.
3. U obrazloženju Presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužena apelantu predmetni stan dodjelila na korištenje privremenim Rješenjem, broj 110-3 od 10. marta 1993. godine, da je pod istim poslovnim brojem, 18. marta 1997. godine, doneseno novo rješenje o privremenoj dodjeli apelantu predmetnog stana. Međutim, sud je utvrdio da je tužena ovo rješenje poništila svojim Rješenjem, broj 18-33 od 19. marta 2002. godine, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu, a koju je odbio drugostepeni organ tužene rješenjem, broj Up. 2-49/2 od 25. juna 2002. godine. U obrazloženju presude Osnovni sud sud dalje konstatuje da je apelant protiv ovog rješenja pokrenuo upravni spor, te da je Vrhovni suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom, broj U-1147/02 od 7. jula 2004. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. Cijeneći sve navedene okolnosti prvostepeni sud je utvrdio da je apelant predmetni stan nesmetano koristio na osnovu privremenog rješenja tužene od 10. marta 1993. godine, sve do 7. jula 2004. godine kada je Vrhovni sud svojom odlukom apelantovu tužbu radi poništenja konačnog upravnog akta odbio kao neosnovanu. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima nalazeći da se rokovi iz navedene odredbe ne mogu primjeniti u apelantovom slučaju, budući da nije imao status bespravanog korisnika u roku od osam godina od dana useljenja u predmetni stan, s obzirom da je predmetni stan koristio na osnovu privremenih rješenja o dodjeli stana na korištenje, a koja su kasnije poništena rješenjem tužene.
4. U obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, ističe se da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je je ukazao na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima koje definišu pojam zakonitog useljenja u stan i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, s obzirom da je u predmetni stan uselio na osnovu rješenja tužene o privremenoj dodjeli na korištenje predmetnog stana, čime je stekao status privremenog korisnika. S tim u vezi, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak u pogledu činjenice da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava budući da se apelantovo useljenje i nesmetano korištenje predmetnog stana u periodu od 10. marta 1993. godine pa sve do 7. jula 2004. godine ne može smatrati nezakonitim u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je svo to vrijeme u predmetnom stanu stanovao kao privremeni korisnik, po osnovu rješenja o privremenoj dodjeli, zbog čega se smatra kao zakonito useljeno lice. Okružni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, jer nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavlja navode iz žalbenog postupka, smatrajući da su osporene odluke redovnih sudova nezakonite i da je istim povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije svodi se na to da apelant tvrdi da su njegova ustavna prava povrijeđena zbog pogrešne ocjene činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelant navodi da se u predmetni stan uselio po osnovu „zakonitog rješenja“ o dodjeli stana na korištenje u kome još uvijek nesmetano stanuje, zbog čega smatra da je bio i ostao legalni korisnik predmetnog stana, te da je stanovanjem dugi niz godina stekao pravo da mu se prizna svojsvo nosioca stanarskog prava u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima. Pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine, apelant je predložio da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred nadležnim sudovima, na temelju provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je predmetni stan apelantu dodijeljen privremeno korištenje Rješenjima tužene od 10. marta 1993. godine, a potom i 18. marta 1997. godine. Također je nesporno da je tužena u postupku revizije, rješenjem od 19. marta 2002. godine, poništilo svoje rješenje o privremenoj dodjeli stana na korištenje apelantu od 18. marta 1997. godine. U toku postupka, redovni sudovi su utvrdili da je apelant protiv ovog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor, te da je Vrhovni sud Presudom, broj U-1147/02 od 7. jula 2004. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.
10. Dakle, za Ustavni sud je ključno pitanje da li su redovni sudovi proizvoljno zaključili da apelant nije imao status bespravnog korisnika predmetnog stana od momenta njegovog useljenja, tj. od 10. marta 1993. godine, pa do odluke Vrhovnog suda od 7. jula 2004. godine. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je tužena svojim rješenjima od 10. marta 1993. godine i 18. marta 1997. godine dodijelila stan apelantu na privremeno korištenje.
11. Imajući u vidu navedene činjenice, redovni sudovi su zaključili da se useljenje apelanta u sporni stan ne može smatrati nezakonitim useljenjem, tj. useljenje bez validnog pravnog osnova, jer mu je stan dodijeljen na privremeno korištenje od strane tužene, kao nosioca prava raspolaganja na tom stanu. Kao nezakonit boravak u predmetnom stanu u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima jedino bi se mogao smatrati boravak apelanta od 7. jula 2004. godine, kada je Vrhovni sud svojom odlukom, apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Stoga, sudovi su zaključili da očigledno od donošenja odluke Vrhovnog suda, 7. jula 2004. godine, nisu mogli proći rokovi iz člana
30. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je apelant bespravnim korištenjem stekao status nosioca stanarskog prava. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ne ukazuju da zaključci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da se stav redovnih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ni u kojem slučaju ne može smatrati proizvoljnim, s obzirom da su redovni sudovi svoje odluke temeljili na činjeničnom stanju utvrđenom putem relevantnih dokaza, te da su na utvrđeno činjenično stanje primjenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud ne može utvrditi da su razlozi koje su dali redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva proizvoljni u mjeri u kojoj je potrebno da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud konstatuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ 33/01), s obzirom da se navedeni slučaj odnosio na drukčiju činjeničnu situaciju od situacije u ovoj predmetnoj stvari.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na poštivanje doma
14. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da je preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-
C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
15. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetni stan smatrati apelantovim „domom“, Ustavni sud primjećuje da je apelantu dodjeljen predmetni stan na privremeno korišćenje, te da on još uvijek živi u spornom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije.
16. Međutim, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li se pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se presude koje apelant osporava odnose na postupak u kojem je tražio da se utvrdi da je on dugogodišnjim stanovanjem u predmetnom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, u smislu Zakona o stambenim odnosima. Dakle, odluke redovnih sudova u konkretnom slučaju imaju deklaratorni karakter, jer utvrđuju da apelant nije imao pravnog osnova da stekne status nosioca stanarskog prava. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim presudama nije bilo miješanja u pravo na dom apelanta jer sa njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana što je uslov za mješanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pravo na imovinu
17. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić