Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2132/06 (N. T.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2132/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2132/06, rješavajući apelaciju Nedeljka Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Todorovića podnesena zbog nerazumno dugog trajanja postupka izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini, broj I-523/97, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, podnio je, 17. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumno dugog trajanja postupka izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj I-523/97.
2. Postupajući prema zahtjevu Ustavnog suda, Osnovni sud dostavio je, 14. avgusta 2006. godine, odgovor na apelaciju, uz koji je priložio dokumentaciju, a 6. oktobra 2008. godine dostavio je dopunu odgovora. U odgovoru se navodi da je apelant, 14. aprila 1997. godine, ovom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Branka Blagojevića, radi prinudne naplate novčanog potraživanja određenog po pravosnažnoj Presudi Osnovnog suda, broj P-126/95 od 20. februara 1996. godine.
3. Rješenjem o izvršenju, broj I-523/97 od 29. aprila 1997. godine, sud je usvojio predloženo izvršenje. Protiv ovog rješenja nije izjavljen prigovor, pa je isto postalo pravosnažno 19. maja 1997. godine. Budući da je kao predmet i sredstvo izvršenja određeno da se prinudna naplata izvrši popisom, procjenom i prodajom izvršenikove pokretne imovine, sudski izvršilac je, 21. juna 1997. godine, izašao na lice mjesta i tom prilikom utvrdio da izvršenik nema pokretne imovine koja bi mogla biti predmet pljenidbe.
4. Osnovni sud dalje navodi da je apelant podnio, 5. novembra 1998. godine, zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojom bi se promjenio predmet i sredstvo izvršenja, tako što bi se izvršenje provelo ne samo na pokretnoj, nego i na nepokretnoj imovini izvršenika. Međutim, s obzirom da taj zahtjev nije sadržavao bliže oznake nektetnina koje su upisane kao vlasništvo izvršenika, sud je zaključkom od 16. februara 1999. godine, naložio apelantu da sudu dostavi potpune podatke o nekretninama izvršenika kao predmetu izvršenja, te priloži odgovarajuću dokumentaciju o vlasništvu izvršenika na tim nekretninama.
5. Apelant je, 22. februara 1999. godine, podneskom obavjestio sud da nije u mogućnosti postupiti prema zaključku suda s obzirom da izvršenik nema nekretnina u svom vlasništvu, pa je predložio da sud prekine postupak u ovoj izvršnoj stvari do okončanja ostavinskog postupka u predmetu iza izvršenikovog oca, pokojnog Voje Blagojevića, u predmetu tog suda broj O-962/98, nakon čega će imovina izvršenikovog oca biti upisana u zeljišnoj knjizi kao vlasništvo izvršenika. Sud je usvojio prijedlog apelanta i prekinuo izvršni postupak do okončanja ostavinskog postupka u predmetu tog suda O-962/98.
6. Apelant je podneskom od 19. marta 2001. godine, zatražio da se izvršni postupak nastavi, a kao predmet i sredstvo izvršenja pedložio je nepokretnu imovinu, te u prilogu dostavio izvod iz zemljišne knjige na osnovu kojeg je sud utvrdio da ta nepokretna imovina nije upisana kao vlasništvo izvršenika već njegovog oca. Stoga, Osnovni sud je, 17. oktobra 2002. godine, donio rješenje kojim je obustavio predmetni izvršni postupak jer je utvrdio da izvršenik nema nepokretne imovine u vlasništvu na kojoj bi se moglo sprovesti izvršenje. Apelant je, 3. februara 2003. godine, podnio žalbu protiv ovog rješenja, te je sud, 18. marta 2003. godine, cio spis dostavio Okružnom sudu u Bijeljini na žalbeni postupak.
7. Osnovni sud je, 6. oktobra 2008. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dostavio dopunu odgovora u kojem je navedeno da je Okružni sud u Bijeljini odlučio o žalbi apelanta na način da je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu i da je potvrdio rješenje tog suda od 17. oktobra 2002. godine. Sud je, također, naveo da je apelant podnio Osnovnom sudu novi prijedlog za izvršenje Presude, broj P-
126/95 od 20. februara 1996. godine, da se spis predmeta vodi kod suda pod brojem 080-0-I-07-000 118, da je u ovom predmetu već bila donesena prvostepena odluka, te da je Okružni sud rješavajući o žalbi apelanta, ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio sudu na daljnji postupak koji je u toku. Sud je također naveo da se apelant već duže vremena nalazi u SAD-u, a da ga u ovom predmetu zastupa Dragoslav Perić, advokat iz Bijeljine.
8. Ustavni sud je, 14. oktobra 2008. godine, proslijedio odgovor Osnovnog suda apelantu i pozvao ga da se izjasni na navode iz odgovora na apelaciju. Dostava je izvršena na adresu koju je apelant naveo u apelaciji, ali je ista vraćena sa konstatacijom dostavljača da je dostava pokušana 17. oktobra 2008. godine i da nije izvršena, jer je apelant odselio u Ameriku.
9. Apelant u apelaciji navodi da je kao tražilac izvršenja, još 1997. godine, podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-126/95 od 20. februara 1996. godine, koja predstavlja izvršnu ispravu. Navodi da je od podnošenja prijedloga do podnošenja apelacije prošlo 10 godina, a da postupak nije okončan zbog čega trpi ogromnu štetu, čime je povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/) kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Na osnovu uvida u spis redovnog suda Ustavni sud je utvrdio da je sud kontinuirano postupao u navedenom predmetu, a da je upravo apelantovo ponašanje doprinijelo ovoliko dugom trajanju predmetnog izvršnog postupka. Pored toga, apelant nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu, Osnovni sud obustavio predmetni izvršni postupak, budući da predmetno izvršenje nije bilo moguće provesti, odnosno da je tom sudu podnio novi prijedlog za izvršenje presude, broj P-
126/95 od 20. februara 1996. godine, i da je postupak u toku.
13. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno uzevši u obzir kriterije od kojih polazi Ustavni sud prilikom ocjenjivanja razumnosti trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to: okolnosti predmeta, ponašanje strana u postupku, te značaj koji predmet spora ima za apelanta, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić