Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2289/06 (F. H.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2289/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2289/06, rješavajući apelaciju Fadile Hrnjice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Hrnjice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-556/05 od 30. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-999/04 od 10. februara 2005.
godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P-306/02 od 25. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Hrnjica (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Hamo Masleša, advokat iz Konjica, podnijela je, 27. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-556/05 od 30. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-999/04 od 10. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-306/02 od 25. juna 2004. godine.
2. Iz dokumentacije spisa predmeta proizilazi da je apelantica podnijela Općinskom sudu tužbu protiv Redže Hrnjice (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Memnune Hrnjice (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi diobe bračne tekovine. Presudom Općinskog suda, broj P-306/02 od 25. juna 2004. godine utvrđeno je da zajedničku bračnu tekovinu apelantice sa dijelom od 1/3 i prvotuženog sa dijelom 2/3, čini porodično - stambena zgrada u Sarajevu, sagrađena na gradskom građevinskom zemljištu, kako je bliže opisano u izreci prvostepene presude. Tačkom dva izreke presude, utvrđeno je da je prvotuženi dužan trpjeti da se u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda Sarajevo izvrši uknjižba prava vlasništva na objektu, odnosno prava trajnog korištenja zemljišta pod zgradom i za redovnu upotrebu zgrade na apelanticu sa dijelom od 1/3, te da se izvrši dioba imovine prema suvlasničkim dijelovima. Tačkom tri izreke presude, apelantica je, u preostalom dijelu sa tužbenim zahtjevom prema prvotuženom odbijena, dok je u odnosu na drugotuženu sa tužbenim zahtjevom u cijelosti odbijena. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelantica i prvotuženi zaključili brak 12. februara 1985. godine, da je nakon toga apelantica ostala živjeti u Konjicu, a prvotuženi u Sarajevu gdje je radio, da je brak razveden Presudom Općinskog suda, broj P-88/02 od 28. februara 2002. godine, da su prije zaključenja braka dobili jedno dijete, a u braku drugo koje je nakon razvoda braka povjereno apelantici na brigu i vaspitanje. Također, navedeno je, da je otac prvotuženog, a muž drugotužene Šerif Hrnjica, bio vlasnik nekretnina koje su bile predmet tužbenog zahtjeva i to kuće u Sarajevu i kuće u Goranima, a da je nakon smrti Šerifa Hrnjice, Rješenjem o nasljeđivanju ovog suda, broj O-155/01 od 21. juna 2002. godine nekretnine u Sarajevu naslijedio prvotuženi, a nekretnine u Goranima drugotužena. Budući da je u predmetnom postupku, apelantica tvrdila da navedene nekretnine predstavljaju bračnu tekovinu prvotuženog i apelantice, sud je u tom pravcu i provodio dokaze te utvrdio da je Šerif Hrnjica, vlasništvo na kući u Sarajevu stekao kao poklonoprimac po osnovu ugovora o poklonu koji je zaključio 25. marta 1985. godine sa Dževadom Arapovićem i drugima kao poklonodavcima. Međutim, sud je ocjenio da je navedeni ugovor o poklonu bio fiktivni–pravni posao, a da je stvarna volja ugovorenih strana bila kupoprodaja, dok je stvarni kupac je bio prvotuženi. Do ovakvog zaključka sud je došao na osnovu nespornog utvrđenja da je ugovor o poklonu zaključen mjesec i po nakon zaključenja braka apelantice i prvotuženog, da je u to vrijeme prvotuženi bio zaposlen u preduzeću Unioninvest u Sarajevu gdje je živio i da nije imao rješeno stambeno pitanje, da je sa prodavcima vodio pregovore o kupoprodaji nekretnine, dok je Šerif Hrnjica samo povremeno prisustvovao tim pregovorim, da je apelantica u tom periodu bila zaposlena u preduzeću Igman, a živjela je u Konjicu kao podstanar. Naime, sud je ocjenio da je prvotuženi imao potrebu za smještajem u Sarajevu, gdje je živio i radio, kao i daleko veće mogućnosti da finansira kupovinu kuće u Sarajevu, budući da je prije zaključenja ugovora kao zaposlenik Unioinvesta boravio na privremenom radu u Iraku oko godinu i po, za razliku od njegovog oca Šerifa Hrnjice koji se bavio isključivo zemljoradnjom. Imajući u vidu da je nakon smrti Šerifa Hrnjice, u sporazumu sa ostalim nasljednicima, navedenu nekretninu naslijedio prvotuženi, sud je naveo da to dodatno učvršćuje ubjeđenje suda da je stvarni kupac nekretnina u Sarajevu bio prvotuženi. Imajući u vidu navedeno, te cijeneći da je kuća u Sarajevu stečena u toku trajanja bračne zajednice apelantice i prvotuženog, sud je naveo da ista predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova u smislu odredbi člana 267. Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH» br. 21/79 i 44/89; i «Službeni list R BiH» br. 6/94 i 13/94).
3. Odlučujući o veličini udjela bračnih drugova u toj imovini, sud je naveo da je apelantica u vrijeme kupovine kuće bila zaposlena u preduzeću Igman, da je održavala domaćinstvo i brinula o djetetu, te da je taj doprinos znatan posebno kad se ima u vidu da prvotuženi nije radio u istom gradu, da je apelantica bila podstanar i da se duži period sama brinula o njihovom djetetu. Sud je dalje naveo da je ipak njen doprinos u sticanju imovine bio manji u odnosu na prvotuženog, budući da je prvotuženi imao veća primanja, da je radom u inostranstvu ostavario zaradu koja je kao posebna imovina mogla biti upotrijebljena za kupovinu kuće u Sarajevu, a koja je kupljena samo mjesec i po dana nakon zaključenja braka. Imajući u vidu doprinos bračnih drugova u sticanju zajedničke imovine, sud je odredio da apelantici pripada dio od 1/3, a prvotuženom dio od 2/3 porodične stambene zgrade u Sarajevu.
4. U pogledu tužbenog zahtjeva usmjerenog protiv drugotužene (majke prvotuženog) u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da joj na ime bračne tekovine pripada dio od 1/2 vikend kuće u Goranima, jer je svojim radom i novčanim sredstvima učestvovala u gradnji te kuće, sud je naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala da je predmetna kuća građena da bude isključivo vlasništvo prvotuženog. Naime, sud je utvrdio da je kuća započeta u vrijeme kada su u zajednici živeli svi članovi porodice Šerifa Hrnjice, što je opet utvrđeno na osnovu iskaza čije navode apelantica nije pobila. Utvrđeno je u postupku da je apelantica svojim čekovima platila građevinski materijal za kuću, ali da je ona to učinila prihvatajući sporazum da se kuća gradi za potrebe porodice Šerifa Hrnjice, odnosno drugotuženu i njihove sinove koji su svojim radom i materijalnim sredstvima učestvovali u gradnji te kuće. S obzirom na tako utvrđene okolnosti sud je zaključio da apelantica nema pravo da traži suvlasnički dio kuće, koju je nakon smrti Šerifa Hrnjice naslijedila drugotužena. Imajući u vidu da je apelantica dokazala da je uložila novčana sredstva u gradnju kuće u Goranima, sud je naveo da bi u konkretnom slučaju apelantica mogla pokrenuti postupak pred sudom radi isplate novčane naknade za njen doprinos u gradnji te kuće.
5. Tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je sa prvotuženim živjela u vanbračnoj zajednici od početka 1983. do zaključenja braka 12. februara 1985 godine, sud je odbio uz obrazloženje da se način života apelantice i prvotuženog u tom periodu ne može smatrati vanbračnom zajednicom. Naime, sud je naveo da je u tom periodu apelantica živjela u Konjicu kao podstanar, a prvotuženi u Sarajevu, te da apelantica nije dokazala da je prvotuženi svojim ponašanjem ukazivao da je njegova volja bila uspostavljnje zajednice življenja sa apelanticom. S tim u vezi, sud je naveo da vanbračna zajednica podrazumijeva jaču vezu i čvršće odnose među vanbračnim drugovima, a čije postojanje, po mišljenju suda, apelantica nije dokazala. Protiv presude apelantica i prvotuženi su izjavili žalbu Kantonalnom sudu.
6. Kantonalni sud je, Presudom, broj Gž-999/04 od 10. februara 2005. godine, odbio žalbu apelantice kao neosnovanu, a žalbu prvotuženog uvažio i prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev apelantice preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Apelantica je obavezana da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.117,00 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 264. stav 2. i 4. Porodičnog zakona kojima je propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čini njihovu zajedničku imovinu, a da imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom zakonskom osnovu čini njegovu posebnu imovinu. Da bi se u konkretnom slučaju utvrdilo da li se radi o zajedničkoj imovini bračnih drugova, sud je naveo da je bilo potrebno prethodno odgovoriti na pitanje da li je bilo zajednice života apelantice i prvotuženog prvo u vanbračnoj, a zatim i u bračnoj zajednici. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da vanbračne zajednice nije bilo, budući da apelantica i prvotuženi u tom periodu nisu živjeli zajedno. Nadalje, sud je naveo da u periodu od zaključenja braka 12. februara 1985. godine pa do formalnog razvoda 28. avgusta 2002. godine apelantica i prvotuženi također nisu nikada faktički živjeli zajedno, a što nije ni sporno među njima. Sud je naveo da je za postojanje zajedničke imovine potrebna zajednica života bračnih drugova koji su svojim zajedničkim radom i vođenjem zajedničkog domaćinstva stekli tu imovinu. Imajući u vidu da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da između apelantice i prvotuženog nije postojala zajednica života, niti zajednički rad i doprinos u sticanju imovine, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zajedničkoj imovini apelantice i prvotuženog. Što se tiče kuće u Sarajevu, sud je naveo da se ta imovina može smatrati kao posebna imovina prvotuženog u smislu člana 264. stav 4. Porodičnog zakona, budući da je tu imovinu prvotuženi stekao naslijeđem iza svoga oca Šerifa Hrnjice. Što se tiče kuće u Goranima, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ta kuća građena u porodičnoj zajednici u kojoj su živjeli roditelji prvotuženog, njegov brat i snaha, i to na temelju stare kuće koja je vlasništvo oca prvotuženog, dakle, da je kuća u Goranima građena u zajednici u kojoj nisu živjeli apelantica i prvotuženi.
7. Presudom Vrhovnog sudu broj Rev-556/05 od 30. maja 2006. godine odbijena je revizija apelantice i zaključeno je da je drugostepena presuda pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je, u suštini, u obrazloženju presude naveo razloge koji u cijelosti korespondiraju razlozima navedenim u drugostepnoj presudi.
8. Apelantica je navela da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su sudovi bili dužni na utvrđeno činjenično stanje primijeniti odredbe člana 267. stav 2. Porodičnog zakona kojima je propisano da sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje o upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. U vezi s tim, apelantica je navela da je tokom trajanja braka bila zaposlena, da je radila u domaćinstvu, brinula o vaspitanju i podizanju dvoje zajedničke malodobne djece, da je učestvovala u kupovini materijala i izgradnji zajedničke kuće u Goranima, a da suprotno tome sudovi ocjenjuju da nije bilo zajednice života, zajedničkog rada i doprinosa oba bračna druga u sticanju imovine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelantica je mišljenja da su redovni sudovi bili dužni odrediti njen udio u zajedničkoj imovini shodno njenom doprinosu u sticanju te imovine u smislu odredbi člana 267. stav 2. Porodičnog zakona. Pri tome, apelantica smatra da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da između prvotuženog i apelantice nije bilo zajednice života, zajedničkog rada i doprinosa u sticanju zajedničke imovine. Dakle, suština apelanticinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane redovnih sudova. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je djelimično riješio u apelanticinu korist, ali su Kantonalni sud i Vrhovni sud odbili apelanticin tužbeni zahtjev temeljeći svoja obrazloženja na zaključcima da apelantica nikada nije zasnovala faktičku zajednicu života sa prvotuženim te tako nije ni bila u situaciji sa stiče zajedničku imovinu, a također imovina koja je trebala bila predmet diobe je predstavljala posebnu imovinu prvotuženog, odnosno imovinu drugotužiteljice i kao takva nije ni mogla biti podijeljena. Redovni sudovi su za svoja odlučenja dali detaljna obrazloženja zasnovana na utvrđenim činjenicama i apelantica je u potpunosti uživala sve garancije prava na pravično suđenje, a također ništa ne ukazuje na to da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna na način da je utjecala na apelanticino uživanje prava na pravično suđenje. Općenito u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica je, također, navela da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa. Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi njeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić