Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/06 (S. K.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2456/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2456/06, rješavajući apelaciju Stanka Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Kuzmanovića podnesena protiv protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Pžp-06-000 273 od 8. maja 2005. godine, i Rješenja Suda za prekršaje u Banja Luci, broj XIV-13253/04 od 7. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 17. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Pžp-06-000 273 od 8. maja 2005. godine, i Rješenja Suda za prekršaje u Banja Luci (u daljnjem tekstu:prvostepeni sud), broj XIV-13253/04 od 7. novembra 2005. godine.
2. Rješenjem prvostepenog suda, broj XIV-13253/04 od 7. novembra 2005. godine, apelant je, kao vlasnik SUR „Atina“, oglašen krivim jer je, 6. septembra 2004. godine, inspekcijskom kontrolom utvrđeno da je u SUR „Atina“ zaposlena Divna Janković, a koju apelant kao vlasnik SUR „Atina“ nije prijavio na fondove penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja, čime je počinio prekršaj iz člana
68. Zakona o radu, pa je na osnovu člana 150. stav 2. tačka 3. istog Zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM.
3. Novčanu kaznu i troškove prekršajnog postupka apelant je bio dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja, a u protivnom određeno je da će se kazna zamjeniti u kaznu zatvora računajući svakih započetih 20,00 KM kao jedan dan zatvora, shodno članu 27 Zakonu o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP-a) dok će se troškovi prekršajnog postupka, shodno članu 130 ZOP-a, naplatiti prinudnim putem.
4. U obrazloženju rješenja navedeno je da je apelant odgovoran zato što, kao poslodavac, nije prijavio zaposlenu radnicu Divna Janković radi uplate penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja, a što je i priznao u provedenom postupku. Stoga, prvostepeni sud je oglasio apelanta krivim da je počinio prekršaj iz člana 68. Zakona o radu, pa ga je na osnovu člana 150 stav 2. tačka 3. istog zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od 2. 000,00 KM, te ga obavezao da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM. Pri odmjeravanju kazne, sud je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta našao da je priznao prekršaj, da je porodičan čovjek, otac dvoje djece, te da je nekažnjavan, dok otežavajućih okolnosti nije našao, te mu je Sud izrekao adekvatnu novčanu kaznu kao u izreci rješenja, smatrajući da će se istom postići svrha kažnjavanja. Odluku o troškovima postupka, sud je temeljio pozivajući se na odredbu člana 123. stav 2. ZOP-a.
5. Okružni sud je Rješenjem, broj 011-0-Pžp-06-000 273 od 8. maja 2006. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je zaključio da nije bilo bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, niti je na štetu apelanta povrijeđen materijalni propis. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odbio žalbene navode apelanta na okolnost da je oglašen krivim kao poslodavac - pravno lice, a ne kao poslodavac - fizičko lice. Prema mišljenju ovog suda, a prema odredbi člana 68. Zakona o radu „Poslodavac je dužan sve zaposlene radnike prijaviti na zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, u skladu sa zakonom, kao i da ih kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje“, nalazeći da iz takve zakonske odredbe nesumnjivo proizilazi da je apelant, kao vlasnik SUR „Atina“, poslodavac i da je njegova obaveza, , kao poslodavca, da u svemu postupi u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Naime, Okružni sud se pozvao na Izmjene i dopune Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 47/02), odnosno na izmjene člana 150. stav 2. tačka 3. Zakona o radu koji ne predviđa više razliku između formulacije poslodavac - pravno lice i poslodavac – fizičko lice, nego je istim propisano da se poslodavci kažnjavaju u zavisnosti od učinjenog prekršaja.
6. U odnosu na žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud bio dužan da u odnosu na njega primjeni odredbu člana 150. stav 6. Zakona o radu, Okružni sud je ocjenio da su isti neosnovani. Naime, Okružni sud je utvrdio da je navedenim Izmjenama i dopunama Zakona o radu navedeni stav izmjenjen i da isti glasi:“Novčanom kaznom u iznosu od 50 KM kazniće se za prekršaj lice zatečeno na radu kod poslodavca koje odbije da na zahtjev inspektora rada pruži podatke o svom identitetu„. Nalazeći da izmjena stava 6. nije mogla imati uticaja na donošenje odluke, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, ne radi o povredama materijalnog propisa o prekršajima.
7. Razmatrajući odluku o kazni, kao žalbenom osnovu, a i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izrečenu novčanu kaznu odmjerio u granicama propisanim zakonom, u smislu člana 29. Zakona o prekršajima, pri čemu je pravilno cijenio sve okolnosti koje se nalaze na strani apelanta. U tom smislu Okružni sud je ocijenio da je izrečena adekvatna novčana kazna kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom.
8. Apelant smatra da mu je odlukama iz prekršajnog postupka povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer na njega nije primijenjena zakonska odredba koja je u zakonu postojala, a tiče se poslodavca – fizičkog lica. U suštini apelant u apelaciji ponavlja svoje žalbene navode protiv prvostepenog rješenja, ističući ponovo da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili odredbe Zakona o radu, izrekavši mu kaznu kao poslodavcu - pravnom licu, a ne kao poslodavcu - fizičkom licu. Apelant je naveo da radnja čiji je vlasnik nije registrovana u registarskom sudu već kod organa uprave Grada Banja Luka, pa stoga prema njegovom mišljenju, ista ne može imati status pravnog lica. S obzirom na to, apelant smatra da su sudovi morali primijeniti odredbu člana 150 . stav
6. Zakona o radu, koja predviđa i propisuje kaznu za poslodavca - fizičko lice, a ne za poslodavca - pravno lice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. Prema stanju u spisu, a imajući u vidu navode apelanta da je oglašen krivim za prekršaj kao poslodavac –pravno lice, a ne kao poslodavac –fizičko lice, Ustavni sud konstatuje da je u odnosu na apelanta primjenjena odredba člana 150. stav 2. tačka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik RS» broj 47/02), koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja, a kojom je propisano da „Novčanom kaznom u iznosu od 2000 do 15 000 KM kazniće se za prekršaj poslodavac ako sa radnikom primljenim na rad ne zaključi ugovor o radu ili ako radnika primljenog na rad ne prijavi na osiguranje u smislu člana 68. ovog zakona. Dakle, navedenom odredbom nije propisana razlika u kažnjavanju poslodavca-pravno lice i poslodavca-fizičko lice, već je predmetnom odredbom propisano kažnjavanje poslodavaca u zavisnosti od učinjenog prekršaja, a budući da je navedena odredba bila na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja, ista je i primjenjena u odnosu na njega kao poslodavca.
13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta o povredi njegovog ustavnog prava jer iz obrazloženja pobijanih presuda na nesumnjiv način proizilazi da materijalno-pravni propisi nisu primjenjeni na proizvoljan način, radi čega se ne može zaključiti da je primjena prava od strane redovnih sudova povrijedila ustavno pravo apelanta na koje se poziva.
14. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, niti ima elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić