Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-843/06 (V. K.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u pravo na dom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-843/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 843/06, rješavajući apelaciju Vinka Križana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Križana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-160/05 od 13. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-410/04 od 20. septembra 2004. godine, i Presude Općinskog suda u Livnu, broj P-95/04 od 14. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Križan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 15. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-160/05 od 13. decembra 2005. godine, protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-410/04 od 20. septembra 2004. godine, i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-95/04 od 14. maja 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-95/04 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-410/04 od 20. septembra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, protiv DP Rudnici ugljena „Tušnica“ Livno (u daljnjem tekstu: tužani), za utvrđenje da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Livnu, u ulici Kralja Tvrtka bb, u poslovnoj zgradi SP/24 sjeverna lamela, u površini od 76,34 m², te da se obaveže DP Rudnici ugljena „Tušnica“ Livno (u daljnjem tekstu:tužani), da apelantu plati troškove postupka, u iznosu od 792,00 KM.
3. Prvostepeni sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant uselio u predmetni stan 1. novembra 1993. godine, na osnovu Zaključka Općinskog HVO-a Livno, broj 01-023-98/93 od 12. februara 1993. godine, te da tuženi kao vlasnik predmetnog stana nije nikada svojim aktom dodjelio apelantu stan, niti je apelant zaključio ugovor o korištenju tog stana. Cjeneći da navedeni Zaključak, na kojem apelant i temelji svoj tužbeni zahtjev, nema karakteristike pojedinačnog akta davatelja stana na korištenje, jer je isti donesen u vidu preporuke za rješavanje stambenog pitanja apelanta, te da tuženi kao vlasnik predmetnog stana nije nikada svojim aktom dodjelio apelantu predmetni stan, zbog čega nije mogao zaključiti ugovor o korištenju tog stana, prvostepeni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da apelantu bude priznato stanarsko pravo u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, prvostepeni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da je vlasnik stana, 4. oktobra 1996. godine, nadležnom općinskom organu, podnio zahtjev za apelantovo iseljenje kao bespravnog korisnika, a potom, 20. aprila 2000. godine, i tužbu nadležnom sudu. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da stoga nisu ispunjeni uslovi za sticanje statusa nosioca stanarskog prava ni u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima.
4. U obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, navodi se da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Naime, drugostepeni sud je, ponavljajući stav prvostepenog suda, te polazeći od sadržaja odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, da zakonito useljenje u stan podrazumjeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključen po pojedinačnom aktu davatelja stana, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev, s obzirom da Zaključak Općinskog HVO-a Livno, od 12. februara 1993. godine nema karakteristike pojedinačnog akta davatelja stana na korištenje jer donositelj istog nije vlasnik stana, a donesen je u vidu preporuke za rješavanje stambenog pitanja apelanta. Stoga, sud je zaključio da apelant nije zakonito uselio u predmetni stan, jer nije nikad dobio rješenje o dodjeli stana, zbog čega nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana
11. ZOSO-a, niti je stekao uslove da mu stanarsko pravo bude priznato. Pored toga, sud je utvrdio da apelant nije koristio predmetni stan trajno i neometano, kako je istakao u svojoj tužbi, te da je neosnovano njegovo pozivanje na odredbu člana 30. ZOSO, budući da iz provedenih dokaza nesumnjivoproizilazi da je vlasnik stana podnio zahtjev za njegovo iseljenje kao bespravnog korisnika nadležnom općinskom organu, 4. oktobra 1996. godine, te nakon toga podnio i tužbu nadležnom sudu 20. aprila 2000. godine. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan jer nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-160/05 od 13. decembra 2005. godine, odbio reviziju kao neosnovanu, zaključivši da nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je materijalno pravo pravilno primjenjeno. Naime, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbe člana 11. ZOSO, utvrdio da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, s obzirom da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da apelant u posjed stana nije uselio na osnovu akta tuženog o dodjeli stana, niti je apelant ikad zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te da zaključak od 12. decembra 1993. godine, nije obavezivao tuženog da riješi stambeno pitanje apelanta, a sam po sebi ne može biti osnov za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. ZOSO. Također, Vrhovni sud je ponavljajući stav nižestepenih sudova, zaključio da se apelant ne može pozivati ni na član 30. Zakona o stambenim odnosima, kao način sticanja svojstva nosioca stanarskog prava, nalazeći da utvrđenje redovnih sudova ukazuje da je tuženi pokrenuo postupak za apelantovo iseljenje iz spornog stana i to prvo kod organa uprave, a potom i kod nadležnog suda.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njeno pravo iz člana II/3.e) i f) i čl. II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije svodi se na to da apelant tvrdi da su njegova ustavna prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelant smatra da iako u momentu useljenja u predmetni stan nije imao pravni osnov za njegovo korištenje, da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postao zaštićen od iseljenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Također, apelant smatra da mu u postupku koji je prethodio osporenim odlukama nije bio obezbijeđen nezavisani i nepristrasni sud, jer je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja njegovih prava, krajnje pristrasno na njegovu štetu, izveo niz činjeničnih i pravnih zaključaka, koje je u cjelosti prihvatio drugostepeni sud, a potom i Vrhovni sud ne ispitujući u cijelosti njegove revizione navode, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juka 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
9. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava između ostalog vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred nadležnim sudovima, na temelju provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu kako je propisano članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Općinski sud je presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da apelant nije dokazao činjenicu da je u predmetni stan zakonito uselio, s obzirom na nesporno utvrđenje da tuženik kao vlasnik stana nije svojom odlukom dodjelio apelantu predmetni stan na korištenje i da stoga apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana, kako je propisano članom 11. ZOSO-a, zbog čega proizilazi da je pravilno utvrđenje redovnih sudova da se Zaključak Općinskog HVO-a Livno, broj 01-023-98/93 od 12. februara 1993. godine ne može smatrati osnovom za sticanje stanarskog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2. ZOSO-a kojom je propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koje ima punovažan, odnosno pravosnažan akt o dodijeli stana na korištenje, dok odredbe člana 11. navedenog zakona definišu pojam zakonitog useljenja u stan tako da to podrazumijeva „useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta“. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ne ukazuju da zaključci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da se stav redovnih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ni u kojem slučaju ne može smatrati proizvoljnim, s obzirom da su redovni sudovi svoje odluke temeljili na činjeničnom stanju utvrđenom putem relevantnih dokaza, te da su na utvrđeno činjenično stanje primjenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, a što sve nije odavalo utisak bilo kakve proizvoljnosti.
11. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da standardi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, podrazumijevaju i da se odluka o „građanskim pravima i obavezama“ treba temeljiti na zakonu, koji ispunjava kriterije (jasnoća i transparentnost). Nesporno je da Zakon o stambenim odnosima i njegove odredbe sadržane u članu 2. i 11. stav 1. i 2. ispunjavaju kriterije jasnoće i transparentnosti koje od njih zahtijeva Evropska konvencija, kao što je i nesporno da se utvrđeno činjenično stanje moralo podvesti pod citirane zakonske odredbe, što je imalo za posljedicu da se apelant odbije sa postavljenim tužbenim zahtjevom.
12. Dakle, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Vezano za apelantove navode o pristrasnosti redovnih sudova, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da sudovi koji su odlučili o apelantovom tužbenom zahtijevu nisu bili nepristrasni.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom
15. Apelant se također žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, je utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
16. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim „domom“, Ustavni sud primjećuje da apelant nije nikada imao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, jer mu stan nikada nije dodijeljen aktom davaoca stana, odnosno tuženog pa prema tome nije ni imao mogućnost da zaključi ugovor o korištenju stana. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant živio i još uvijek živi u spornom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ilegalno koristi predmetni stan te da navedeni status apelanta ne oduzima predmetnom stanu svojstvo „doma“ u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije.
17. Međutim, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li se pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se presude koje apelant osporava odnose na postupak u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekao status nosioca stanarskog prava, budući da on ranije nije imao takav pravni status, niti osnova da takav status stekne. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim presudama nije bilo miješanja u pravo na dom apelanta jer su osporene presude deklaratorne prirode i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana što je uslov za mješanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pravo na djelotvoran pravni lijek
18. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su predmet ove apelacije Presuda Vrhovnog suda kojom je odbijena uložena Revizija apelanta protiv drugostepene odluke, presuda Kantonalnog suda kojom je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv prvostepene odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. S obzirom na navedeno navodi apelanta su paušalni budući da je imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe i revizije tj. njegove izjave o ugroženosti navedenog prava ne dovodi se u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u konkretnom slučaju te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.
Nediskriminacija
19. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu navode apelacije Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.
20. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33.).
21. U konkretnom slučaju apelant osim navoda da je pristup redovnim sudovima bio ne samo očigledno pristrasan već i diskriminatorski i formalan, nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati te zaključuje da su apelanatovi navodi o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
22. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić