Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2969/06 (H. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2969/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2969/06, rješavajući apelaciju Huseina Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Muratovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-911/05 od 15. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-283/03 od 4. maja 2005. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-1327/97 od 21. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, koje zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuđe, podnio je, 17. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-911/05 od 15. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-283/03 od 4. maja 2005. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1327/97 od 21. januara 2003. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P:1327/97 od 21. januara 2003. godine, u parničnom postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog H.H. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata stvari ili isplate protuvrijednosti, usvojio tužbu i obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje putničko vozilo marke Porše sa podacima kako je precizirano u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) ili da isplati protuvrijednost od 12.371,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je tužbu podnio 25. oktobra 1994. godine na zapisnik kod Općinskog suda. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 53.000 KM koliko je postavio u svom alternativnom tužbenom zahtjevu koji je, uz prvobitni zahtjev, postavio na prvom ročištu koje je u postupku održano 27. aprila 2001. godine. Općinski sud je odbio prigovor zastare koji je u postupku istakao tuženi. Na temelju izvedenih dokaza u postupku Općinski sud je zaključio da je nesporno dokazano da je tuženi, neutvrđenog datuma 1994. godine, bez apelantovog znanja sporno vozilo uzeo iz radnje automehaničara M.K. kod kojeg se nalazilo na opravci i prevezao preko granice u tadašnju SAO Krajinu i tamo ostavio na popravku ili prodao za neutvrđeni iznos novca. Vrijednost spornog vozila sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, pa je s tim u vezi apelant i odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. Tuženi je u postupku pred sudom tvrdio da je sporno vozilo odvezao u SAO Krajinu radi popravke kod B.L. s obzirom da automehaničar M.K. nije otklonio kvar. Tuženi je također tvrdio da mu je apelantov sin, za kojeg je tuženi držao da je vlasnik auta, rekao da sporno vozilo može prodati ili za njega uzeti određenu robu umjesto novca u protuvrijednosti spornog vozila. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je odbio kao neosnovan prigovor zastare u odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev cijeneći da je apelant preinačio tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a iz iste činjenične osnove zahtjeva pored prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva i da stoga nije došlo do zatsare potraživanja jer je sama tužba blagovremeno podesena. Apelant i tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Kantonalnom sudu.
3. Kantonalni sud je presudom broj Gž-283/03 od 4. maja 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, dok je tuženikova žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, kao i u dijelu kojim je odbijen prigovor zastare tako što je prigovor usvojen a tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev odbijeni kao neosnovani. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, bez ikakve sumnje, utvrdio da je tuženi uzeo vozilo bez apelantovog ovlaštenja i predao ga u posjed trećem licu, a da na to ne utječe činjenica da je eventualno tužiteljev sin dao tuženom za to saglasnost s obzirom da je apelant vlasnik vozila. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare i obavezao tuženog na predaju spornog vozila ili isplatu protuvrijednosti vozila. Navedeno je da čak i kada prigovor zastarjelosti za naknadu štete ne bi bio osnovan prvostepeni sud ne bi mogao usvojiti tužitelj zahtjev kako ga je on postavio, jer uz tužbeni zahtjev za predaju individualno određene stvari ne može se postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti te stvari ako za takav zahtjev nema materijalno-pravnog osnova. Prema mišljenju tog suda u konkretnom slučaju za to nije bilo materijalno-pravnog osnova. Dalje je obrazloženo da u članu 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, određeno je da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari, čiju predaju traži, ima pravo vlasništva i da se stvar nalazi u posjedu tuženog. Naglašeno je da je, dakle, legitimisan onaj posjednik kod kojeg se stvar nalazi u faktičkoj vlasti u momentu podnošenja tužbe, te da se ako je stvar u momentu podnošenja tužbe već bila otuđena i nije više u posjedu tuženog može zahtijevati naknada štete (član 45. stav 3.). U kontekstu citiranih odredaba Kantonalni sud je naveo da kako iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da se sporno vozilo ne nalazi u faktičkoj vlasti tuženog to je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je tuženog obavezao na povraćaj stvari iako je u ovom dijelu tužbeni zahtjev trebao odbiti. Također je navedeno da, u skladu sa članom 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu kao i za lice koje je štetu učinilo, te u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Apelant je, kako je navedeno u nastavku obrazloženja presude, već u momentu podnošenja tužbe za povraćaj stvari (1994. godine) imao saznanje da je sporni automobil otuđen, čime je za njega već tada nastupila šteta, pa se vrijeme zastarjelosti potraživanja, po osnovu naknade štete, ima računati od augusta 1995. godine kada je prema navodima apelanta Velika Kladuša oslobođena, a u svakom slučaju najkasnije od prestanka ratnog stanja, dakle do kraja 1995. godine. Nadalje je navedeno da je, s obzirom da je tužba za naknadu štete podnesena 27. aprila 2001. godine, potraživanje zastarjelo jer je protekao rok od pet godina od dana nastanka štete. Na kraju je navedeno da to što prvostepeni sud nije radio od podnošenja tužbe pa do VIII mjeseca 1995. godine i što je predmet za predaju u posjed bio zagubljen ne utječe na prekid zastarijevanja jer je apelant mogao posebno podnijeti tužbu za naknadu štete a za izgubljeni predmet mogao je tražiti obnovu. Apelant je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud je presudom broj Rev-911/05 od 15. augusta 2006. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno drugostepeni sud primjenio Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, a zaključeno je da nije osnovan revizijski prigovor da je tužitelj već tužbom iz 1994. godine postavio alternativni zahtjev navodeći iznos od 40.000 KM s obzirom da je to bila označena vrijednost spora ,dok je alternativni tužbeni zahtjev koji je glasio na iznos od 53.000 KM postavljen tek 2001. godine.
5. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, sastoje se u pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog zakona u osporenim presudama u vezi sa činjenicom posjeda spornog vozila, kao i u vezi sa pitanjem zastare. Apelant je naveo da je njegova tužba zaprimljena na zapisnik kod suda i da je sudija kojem je iznesen slučaj formulisao tužbeni zahtjev i u tom smislu je apelant imao puno povjerenje u sud s obzirom da je bio rat i da nije imao advokata. Također, apelant je naveo da od podnošenja tužbe do prvog ročišta nije postupano po tužbi i smatra da je prigovor zastare neosnovan i da nije trebao biti usvojen. Na kraju apelant je naveo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je tuženi prodao vozilo jer nikada nije bilo sporno da se to nije desilo, nego je tuženi uzeo sporno vozilo i dao ga na popravak drugom automehaničaru te je tako on imao posredni posjed na spornom vozilu i trebao je odgovarati za štetu koju je on kao nesavjestan posjednik prouzrokovao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje na principe iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koji podarzumjevaju da svako, u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza, ima, inter alia, pravo na pravičnu i javnu raspravu, u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim tribunalom. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je odeđeni postupak koji je okončan odlukama koje su predmet osporavanja u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Međutim, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U predmetnom postupku prvostepeni sud je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, dok su u višim instancama sudovi njegov tužbeni zahtjev odbili. Za razliku od prvostepenog suda koji je cijenio da prigovor zastare nije osnovan, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili suprotno i za svoje zaključke dali odgovarajuća obrazloženja. Ustavni sud smatra da ova obrazloženja nisu proizvoljna i kao takva ne pokreću pitanja povrede prava na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud smatra da ni apelantov navod da je zanemareno u predmetnom postupku da je njegovu tužbu sastavio sudija u kojeg je apelant imao neograničeno povjerenje, također ne pokreće ova pitanja jer su sudovi nepristrasni u postupku i ne može se od sudija očekivati da savjetuju jednu stranu kako će što bolje uspijeti u postupku jer bi time doveli u pitanje svoju nepristrasnost koja se pretpostavlja. Analizirajući pravičnost postupka u cijelini Ustavni sud je utvrdio da je apelant učestvovao u svim fazama postupka na način da mu je omogućeno da iznosi svoje argumente, provedeni su dokazi koje je apelant predložio i sudovi su u žalbenim postupcima odgovorili na sve njegove navode i dali obrazloženja koja nisu proizvoljna. Općenito u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat ). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
9. Apelant je, također, naveo da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenim činjenicama. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić