Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3127/06 (A. Z.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3127/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3127/06, rješavajući apelaciju Ante Zorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Zorića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-904/04 od 23. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-213/04 od 27. jula 2004. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-1260/00 od 17. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Zorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, podnio je, 17. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-904/04 od 23. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-213/04 od 27. jula 2004. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1260/00 od 17. oktobra 2003. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj P-1260/00 od 17. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-213/04 od 27. jula 2004. godine, u parničnom postupku radi raskida ugovora, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog M.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrdio da je ugovor o kupoprodaji zaključen u Sarajevu 4. augusta 1991. godine između tuženog apelanta, kao prodavca i vlasnika stambene zgrade u Ulici Barska 10 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) i tužitelja kao kupca sporne nekretnine raskinut. Presudom je apelantu naloženo da na ime povrata kapare isplati tužitelju udvojenu kaparu u iznosu od 41.000 KM počev od 17. oktobra 2003. godine kao dana donošenja presude i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 12901,20 KM. Apelantov protivtužbeni zahtjev u kojem je predloženo da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije a usvoji apelantov protivtužbeni zahtjev da se tužitelj obaveže da apelantu isplati preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 175.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. maja 1992. godine uz naknadu troškova spora. Tužba u predmetnom postupku je podnesena 21. decembra 1991. godine, a navedena presuda je donesena u ponovnom postupku. Prvostepeni sud je proveo dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka, saslušanjem parničnih stranaka, te je ocjenom navoda stranaka i provedenih dokaza kao nesporno utvrdio da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine u kojem su detaljno odredili obaveze obje strane te modalitet isplate kupoprodajne cijene. Ugovoreno je da tužitelj apelantu isplati iznos od 195.000 DM na način da mu isplati 20.000 DM kapare po završenim razgovorima, zatim da mu preda teretno vozilo marke «Mercedes» 12/13 nov i neregistrovan po cijeni od 50.000 DM što bi se uračunalo u ukupnu cijenu i 500 DM što ukupno čini iznos od 70.500 DM. Ugovoreno je da bi se izvršenjem ovih obaveza stekli uslovi za predaju sporne nekretnine na korištenje tužitelju, dok bi do kraja 1991. godine bio isplaćen ostatak duga u iznosu od 60.000 DM, a ostatak od 64.500 do kraja aprila 1992. godine. Apelant je ugovorom obavezan da preda tužitelju spornu nekretninu na korištenje 15. septembra 1991. godine. Također je ugovorom predviđeno da ukoliko apelant odustane od ugovora vraća kaparu i ostale primitke u duplom iznosu, a u slučaju da tužitelj odsutane kapara i ostala davanja ostaju apelantu.

3. U postupku je bilo sporno između parničnih stranaka da li je apelant ispunio svoju obavezu iz ugovora i predao tužitelju svoju kuću 15. septembra 1991. godine, a posebno u vezi sa okolnošću predaje u posjed teretnog vozila za koje je ugovoreno da bude predato na ime izmirenja dijela kupoprodajne cijene. Utvrđeno je, između ostalog i na temelju izjave apelantove žene koja je saslušana u postupku, da se apelant nakon zaključivanja ugovora predomislio u vezi sa ovim dijelom ugovora i htio je da mu tužitelj isplati novac umjesto predaje u posjed vozila zbog čega je i odbio preuzimanje vozila koje mu je obezbijedio tužitelj. Dalje je utvrđeno da je nakon što je apelant tužitelju vratio vozilo, tužitelj tražio raskid ugovora i povrat kapare, a da su apelant i njegova žena obećali tužitelju vratiti kaparu kada budu u mogućnosti s obzirom da su novac potrošili na gradnju kuće u Neumu. U postupku je apelant istakao navod da vozilo koje mu je tužitelj nudio nije bilo njegovo vlasništvo nego vlasništvo firme »Eximport», što za prvostepeni sud nije bilo sporno jer je tužitelj vlasnik i direktor firme. Također je odbijen kao neosnovan i apelantov navod da se radilo o vozilu koje je vlasništvo «Perutnine» Ptuj, kao i da dokumentacija vozila nije bila valjana, jer je na temelju iskaza svjedoka zaposlenog u toj firmi utvrđeno da se nije radilo o vozilu te firme. Također uvidom u relevantnu dokumentaciju u dokaznom postupku utvrđeno je da dokumentacija vozila nije sporna. U postupku je također utvrđeno da je tužitelj nakon rata novcem od međunarodne donacije izvršio popravku krova na spornoj nekretnini kako kuća ne bi propadala, ali da ne živi na adresi sporne nekretnine. Na temelju utvrđenih činjenica zaključeno je da su se stekli uslovi da se raskine ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine kako je utvrđeno u dispozitivu presude. Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu, jasnu i razumljivu, i odbio je žalbene navode koji su se odnosili na spornu dokumentaciju vozila dajući za to temeljito obrazloženje. Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovan apelantov navod da se tužitelj nalazi u posjedu sporne nekretnine obrazlažući da je tužitelj na osnovu dokumentacije koju mu je tuženi dao prilikom zaključenja ugovora nakon rata na spornoj nekretnini opravio samo krov da je zaštiti od propadanja, da u njoj ne stanuje ali je drži u posjedu od 1997. godine kao retenciju od daljnje preprodaje. Suština, kako je Kantonalni sud naveo je u tome da sporna nekretnina nije bila predata tužitelju kada je to apelant bio u obavezi u skladu sa ugovorom i to 15. septembra 1991. godine, zbog čega je tužitelj i podnio tužbu 21. decembra 1991. godine. Apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-904/04 od 23. maja 2006. godine, odbio apelantovu reviziju, i potvrdio pobijanu presudu u cijelosti potvrđujući razloge iznesene u ranijim presudama.

5. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo «pravo na pravično suđenje, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na imovinu. Apelant je naveo da redovni sudovi nisu utvrdili stvarno činjenično stanje u vezi sa pitanjem predaje u posjed sporne nekretnine, kao i ispravnosti dokumentacije za vozilo koje mu je trebalo biti predato na ime isplate dijela kupoprodajne cijene. U iscrpnoj apelaciji se ponavljaju navodi koje je apelant isticao u toku postupka pred redovnim sudovima u vezi sa prethodno navedenim, a također je navedeno da su apelantova prava povrijeđena radi «pristrasnosti sudaca i nemogućnosti da ravnopravno učestvuje u prvostepenom postupku.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud je apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje razmotrio u svijetlu principa iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pravo na pravično suđenje, inter alia, garantuje svakome, u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza, pravo na pravičnu i javnu raspravu, u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim tribunalom. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Međutim, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Apelant je upravo od Ustavnog suda zatražeo ocjenu dokaza i utvrđivanje činjenica koje su već utvrdili redovni sudovi, za šta Ustavni sud, u prinicupu, u skladu sa navedenim stavovima nije nadležan. U odnosu na navode u kojima se ukazuje na navodnu pristrasnost suda i odsustvo apelantove ravnopravnosti u postupku pred pravostepenim sudom Ustavni sud je utvrdio da u tom smislu apelant nije naveo nikakve argumente niti dokaze nego je samo paušalno iznio ovaj navod. Analizirajući pravičnost postupka u cijeliti Ustavni sud je utvrdio da je apelant učestvovao u svim fazama postupka na način da mu je omogućeno da iznosi svoje argumente, provedeni su dokazi koje je apelant predložio i sudovi su u žalbenim postupcima odgovorili na sve njegove navode i dali obrazloženja koja nisu proizvoljna. Posebno su iscrpna obrazloženja sudovi dali u odnosu na apelntov navod da je tužitelj u posjedu sporne nekretnine, kao i da vozilo koje mu je tužitelj predao nije imalo valjanu dokumentaciju niti je bilo njegovo vlasništvo. Općenito u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

9. Apelant je, također, naveo da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenim činjenicama. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantovi navodi o povredi njegovog prava na ličnu sigurnost i slobodu, koji ulaze u okvir člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, su također očigledno neosnovani jer se u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije ni na koji način odlučivalo o ovim apelantovim pravima, pa apelant ne može tvrditi da je 'žrtva' kršenja ovog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3127/06 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio