Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/06 (R. B.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3246/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3246/06, rješavajući apelaciju Ramiza Brajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Brajlovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-

06-000219 od 13. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Brajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnio je, 6. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-06-000219 od 13. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine.

2. Općinski sud je presudom broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine, koje je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-06-000219 od 13. septembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a sve u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 6 godina i 5 mjeseci, nakon što mu je za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina, a kao utvrđena uzeta u obzir za izricanje jedinstvene kazne kazna zatvora izrečena po ranijoj presudi u visini od 6 mjeseci. Općinski sud je, s obzirom da je predmetni krivični postupak vođen protiv grupe počinilaca, proveo temeljit dokazni postupak u čijem je toku proveo brojne dokaze optužbe i odbrane, uključujući materijalne dokaze, saslušanja predloženih svjedoka. Nadalje sud je izvršio uvid u nalaze i mišljenja i saslušao je vještaka psihologa, vještaka za DNK analizu, vještaka za mobilne aparate, zatim je izvršeno daktiloskopsko vještačenje MUP-a Kantona Sarajevo te je izvršen uvid u brojnu relevantnu dokumentaciju. Sud je odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka na okolnosti za koje je sud smatrao da nisu relevantne za predmetni slučaj, te da nikako ne bi utjecale na izmjenu utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantove radnje za koje je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, a koje su se sastojale u neposrednom učešću u organizovanju i izvršenju otmice maloljetnog M.V., detaljno su opisane u dispozitivu presude, a u obrazloženju je sud dao ocjenu dokaza koji su nesporno, prema mišljenju suda, ukazivali na to da apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da su odbijeni kao neosnovani apelantovi navodi da mu je u postupku pred prvostepenim sudom povrijeđeno pravo na odbranu jer su odbijeni prijedlozi odbrane da se saslušaju određeni predloženi svjedoci, obrazlažući da stranke nemaju neograničeno pravo da saslušavaju svjedoke i izvode druge dokaze. Također je, s tim u vezi navedeno da je diskreciono pravo suda da procijeni da li je potrebno pozvati predložene svjedoke, te da li bi njihove izjave bile od značaja za odlučivanje u konkretnom slučaju. Navedeno je i da u žalbi nije dostavljen niti jedan dokaz kojim bi se ukazivalo da je prvostepeni sud proizvoljno odbio prijedloge odbrane za saslušanje svjedoka, a iz spisa nije vidljivo da postoji nešto što bi ukazivalo na proizvoljnost prvostepenog suda u tom smislu.

4. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz čl. 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Do povrede ovog prava, prema apelantovom mišljenju, došlo je radi toga što je sud koji je sudio u prvom stepenu bio nepropisno sastavljen jer je jedan član tročlanog sudskog vijeća bila sutkinja iz građanskog odjela tog suda. Nadalje, apelant je naveo da je nadležno tužilaštvo provelo ogroman broj dokaza za šta je potrošeno mnogo vremena dok nije proveden nijedan dokaz koje je predložila odbrana, zbog čega je on imao neravnopravan položaj u postupku. Apelant je također naveo i da je postupak bio neefikasan jer je tužitelj za tri mjeseca proveo sve dokaze u istrazi, ali je «predmet držao do punih 6 mjesci trajanja pritvora da bi tek onda podigao optužnicu».

5. Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, u odnosu na apelantov navod o nepropisnom sastavu vijeća, naveo da je postupajuća sutkinja, čije učešće u vijeću apelant smatra spornim, odlukom tadašnjeg Predsjednika Općinskog suda raspoređena na rad u krivično odjeljenje tako da je tokom suđenja u cijelosti ispoštovana odredba člana 25. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH koja jasno reguliše sastav suda. Također, kako je navedeno, apelantov branilac na zapisniku o glavnom pretresu od 12. septembra 2005. godine jasno i decidno se izjasnio da nema primjedbi na nadležnost i sastav suda što je i zapisnički konstatovano.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U okviru svoj navoda o povredi prava na pravično suđenje apelant je naveo da mu je u pravom stepenu sudio nepropisno sastavljen sud, zatim da je bio neravnopravan u postupku u odnosu na tužilaštvo i da je tužilaštvo neefikasno postupalo jer je optužnicu moglo podići i ranije od vremenskog roka u kojem je to urađeno. Ustavni sud će apelantov navod o nepropisno sastavljenom sudu razmotriti u kontekstu pitanja da li je apelantu sudio 'zakonom ustanovljen sud' kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da zakonom ustanovljen sud, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ne podrazumijeva samo da sud mora na temelju zakona osnovati legislativna vlast i da su mu njime obezbijeđeni atributi nezavisnosti i nepristranosti. Princip zakonitosti suda u sebi uključuje i zakonitost u pogledu njegove organizacije i funkcionalne nadležnosti, odnosno da li je sud, u konkretnom slučaju, postupao na osnovu pravila koja određuju sastav suda (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Jean-Michel Rossi protiv Francuske, odluka broj 11879/85 od 6. decembra 1989). Imajući u vidu činjenicu da je u vijeću prvostepenog suda učestvovala sutkinja koja je rješenjem predsjednika suda raspoređena na rad u krivično odjeljenje, u apelantovom slučaju je odlučivalo vijeće koje je bilo sastavljeno u skladu sa članom 25. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH u kojem je propisano da «u prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija». S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U odnosu na apelantov navod o njegovoj neravnopravnosti u postupku u odnosu na tužilaštvo, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Apelant svoj navod o neravnopravnosti u postupku nije konkretizovao nego je uopćeno naveo da nije proveden nijedan dokaz koji je predložila odbrana. Uvidom u osporene presude Ustavni sud je utvrdio da je prvostepeni sud proveo brojne dokaze kako tužilaštva tako i odbrane, a za dokaze čije je provođenje odbijeno prvostepeni sud je zaključio da nisu bili relevantni. Kantonalni sud je razmotrio apelantov navode u vezi sa ovim i zaključio je da u žalbi nije dostavljen niti jedan dokaz kojim bi se ukazivalo da je prvostepeni sud proizvoljno odbio prijedloge odbrane za saslušanje svjedoka, a iz spisa nije vidljivo da postoji nešto što bi ukazivalo na proizvoljnost prvostepenog suda u tom smislu. Ustavni sud ukazuje na stav da odbijanje suda da provodi dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži saslušanje svjedoka, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Imajući u vidu činjenicu da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak koji je uključio i vještačenja vještaka različitih profila, sud je koristio svoju diskreciju da odluči koje dokaze neće provesti, a apelant ničim nije dokazao da je bilo proizvoljnosti u odlučenju prvostepenog suda, a zatim i u obrazloženju drugostepenog suda koji je razmatrao njegove žalbene navode u tom smislu. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu, stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Što se tiče apelantovog navoda u neefikasnosti tužilaštva u fazi istrage, za koju apelant smatra da je dovela do povrede njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). S obzirom da apelant nije pokrenuo pitanje dužine krivičnog postupka u cjelini nego samo neefikasnosti u jednoj njegovoj fazi, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji bi ukazivao na potrebu meritornog ispitivanja ovih navoda.

11. In conclusio, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, odnosno nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant je naveo u svojoj apelaciji i povredu prava iz člana 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali ničim nije konkretizovao ovaj navod niti je naveo bilo kakav argument s tim u vezi, stoga Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/06 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio