Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-379/08 (S. Š.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-379/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj 379/08, rješavajući apelaciju Spomenka Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenka Šimića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-76/03 od 9. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-702/01 od 14. novembra 2002. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-394/01 od 4. juna 2001. godine, i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/II-23-P-16/00 od 29. maja 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenko Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-76/03 od 9. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-702/01 od 14. novembra 2002. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-394/01 od 4. juna 2001. godine, i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/II-23-P-16/00 od 29. maja 2000. godine.

2. Rješavajući po zahtjevu apelanta za povrat stana u posjed u ulici Džemala Bijedića, broj 105, u Sarajevu, Uprava je donijela zaključak, 23-04/II-23-P-16/00 od 29. maja 2000. godine, koji je potvrđen drugostepenim rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-394/01 od 4. juna 2001. godine, a kojim je odbačen zahtjev apelanta kao neblagovremen, jer je isti podnesen 3. marta 2000. godine, tj. nakon isteka roka propisanog u članu 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a prema kojem je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova bio 4. oktobar 1999. godine.

3. Protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-394/01 od 4. juna 2001. godine, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

4. Kantonalni sud donio je presudu, broj U-702/01 od 14. novembra 2002. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog i drugostepenog organa da je predmetni zahtjev za povrat podnesen neblagovremeno jer je, u skladu sa članom 5. stav

1. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, te da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način. Kantonalni sud je također obrazložio da navodi aplanta da se njegov zahtjev trebao smatrati blagovremenim, jer zbog bolesti nije bio u mogućnosti da se blagovremeno informiše o propisima iz stambene oblasti, nisu se mogli prihvatiti, jer su umjesto njega članovi porodice koji su živjeli s njim u istom domaćinstvu mogli podnijeti zahtjev za povrat.

5. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda, broj U-702/01 od 14. novembra 2002. godine, izjavio žalbu Vrhovnom sudu.

6. Rješavajući po žalbi apelanta, Vrhovni sud donio je presudu, Už-76/03 od 9. maja 2007. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, uz obrazloženje da su nižestepeni organi donijeli pravilu odluku o zahtjevu apelanta za povrat predmetnog stana.

7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 3. marta 2000. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-379/08 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio