Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-840/08 (D. S.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-840/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 840/08, rješavajući apelaciju Danila Sudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Sudara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 07 0 U 000 210 07 U od 14. januara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Danilo Sudar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa advokat Nenad Kisić iz Nevesinja, podnio je 18. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: kantonalni sud), broj 07 0 U 000 210 07 U od 14. januara 2008. godine.
2. Rješenjem Odjela društvenih djelatnosti Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Odjel), broj UPI-06-25-351/06 od 20. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UPII-09-03-25-712/02 od 16. juna 2007. godine, odbijen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat u posjed stana, u ulici Maršala Tita broj 80 u Mostaru, na kojem je apelant bio predratni nosilac stanarskog prava. U obrazloženju rješenja Odjela je navedeno je da je apelant, podnošenjem zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed 2. novembra 2006. godine putem svog punomoćnika, propustio da blagovremeno podnese zahtjev za povrat predmetnog stana u zakonom predviđenom roku u skladu sa odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99 i 27/99) kojima je propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana u posjed 4. oktobar 1999. godine. S obzirom da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnio 2. novembra 2006. godine, Odjel je naveo da je, smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed neblagovremen.
3. Odlučujući po tužbi apelanta podnesenoj protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 16. juna 2007. godine, Kantonalni sud je presudom, broj 07 0 U 000 210 07 U od 14. januara 2008. godine, odbio tužbu kao neosnovanu, navodeći da su upravni organi zakonito postupili kada su zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed odbacili kao neblagovremen (prvostepeno rješenje), odnosno kada je pobijanim rješenjem tuženi organ žalbu apelanta podnesenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu (drugostepeno rješenje).
4. Apelant je protiv ove presude podnio Kantonalnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje koji je 21. februara 2008. godine dostavljen Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje.
5. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Kantonalnog suda od 14. januara 2008. godine povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je apelant protiv presude Kantonalnog suda koju decidno osporava ovom apelacijom podnio Vrhovnim sudom zahtjev za vanredno preispitivanje presude o kojem još nije odlučeno.
8. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno konstatira da je, slijedeći praksu Evropskog suda (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)), u više svojih predmeta (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine) zaključio da da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u pravilu, ne smatra efektivnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku.
9. Dalje, a vezano za osporenu odluku Kantonalnog suda Ustavni sud konstatira da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana u posjed 4. oktobar 1999. godine. U konkretnom slučaju je apelant, putem svoga punomoćnika, zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom organu podnio 2. novembra 2006. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić