Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1042/07 (L. P.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1042/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1042/07, rješavajući apelaciju Lucije Pejić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lucije Pejić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-756/05 od 23. januara 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-

156/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj RS-36/01 od 4. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Lucija Pejić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je, 5. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-756/05 od 23. januara 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-156/05 od 10. maja 2005. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-36/01 od 4. januara 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-36/01 od 4. januara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-156/05 od 10. maja 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice kojom je tražila da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod DI «Borja» AD iz Teslića (u daljnjem tekstu: tužena), da se tužena obaveže da apelanticu vrati na posao na radno mjesto u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tužene, te da joj tužena naknadi izgubljenu dobit u periodu od kada nije radila do povratka na posao sa pripadajućom zakonskom kamatom. Istim rješenjem odbačen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se izmire sve obaveze iz penzijskog i invalidskog osiguranja zbog apsolutne nenadležnosti suda da odlučuje o takvom zahtjevu.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica za povredu svojih prava od strane tužene saznala u trenutku prestanka njenog radnog angažovanja, polovinom 1992. godine, a tužbu je podnijela prvostepenom sudu 22. maja 2001. godine, dakle nakon devet godina, Osnovni sud je zaključio da je apelantica «bila potpuno pasivna dugi niz godina» u vezi s ostvarivanjem svojih prava iz radnog odnosa, što je dovelo do proteka zakonom propisanih rokova prekluzivne prirode. Zbog toga je Osnovni sud odbacio tužbu apelantice kao neblagovremenu. Također, Osnovni sud je uzeo u obzir i činjenicu da zbog ratnih događanja apelantica nije mogla tražiti zaštitu sve do 19. juna 1996. godine kao dana formalnog ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj. Međutim, od tog dana nadalje, Osnovni sud navodi da nije bilo zapreka da apelantica zatraži internu zaštitu kod tuženog podnošenjem prigovora. Također, Osnovni sud je naveo da činjenica da apelantici nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa nije oslobodilo apelanticu obaveze da zatraži zaštitu kod poslodavca u smislu člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ZOPRO), dakle u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 83. ZOPRO za ostvarivanje sudske zaštite, odnosno da je tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka.

4. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-756/05 od 23. januara 2007. godine, odbio reviziju apelantice, ocijenivši da je stanovište nižestepenih sudova pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je istakao da propust tuženog da apelantici uruči pismenu odluku o prestanku radnog odnosa nije oslobodio apelanticu obaveze da se u zakonom propisanim rokovima, nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, obrati tuženom, a zatim sudu za zaštitu prava. Apelantica je već 1992. godine morala znati da je njeno pravo povrijeđeno (nije išla na posao, nije primala platu).

5. Vrhovni sud je naveo da je u to vrijeme trajao rat, što je potrebno uzeti kao objektivnu okolnost koja je apelanticu sprečavala da se obrati tuženom radi zaštite prava. Međutim, kako je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, od toga dana više nije bilo nikakvih objektivnih smetnji da se apelantica obrati tuženom radi zaštite prava. Članom 83. stav 2. ZOPRO propisano je da radnik ne može sa uspjehom ostvarivati radno-pravnu zaštitu sudskim putem, ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organima poslodavca. Dakle, propuštanjem traženja interne zaštite gubi se i pravo sudske zaštite, pa je tužba koju je apelatnica podnijela sudu tek 22. maja 2001. godine ne samo neblagovremena, nego i nedozvoljena. Vrhovni sud je, također, naveo da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne ograničava domaće zakonodavstvo da propiše zakonske rokove za zaštitu prava iz radnog odnosa, čijim istekom prestaju ta prava.

6. Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.

9. U konkretnom slučaju, apelantica osporava Rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-765/05 od 23. januara 2007. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Okružnog suda, broj Gž-156/05 od 10. maja 2005. godine, a kojim je potvrđeno Rješenja Osnovnog suda, broj RS-36/01 od 4. januara 2005. godine, kojim je odbačena apelantičina tužba jer je utvrđeno da je apelantica propustila podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njenih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 80. ZOPRO, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korištenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku, uslov je za ostvarenje sudske zaštite, kako je to propisano članom 83. istog zakona.

10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanatice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluka broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.

11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi u postupku u kojem su donesene osporene odluke, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1042/07 (L. P.) | Sudska praksa | Aktio