Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1398/08 (J. K.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1398/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1398/08, rješavajući apelaciju Jasminke Karahasanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Karahasanović, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 616 od 7. februara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Karahasanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa advokat Zoran Bubić iz Banja Luke, podnijela je 8. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 616 od 7. februara 2008. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelantice protiv MGP „Krajina“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Rješenje, broj RS-260/99 od 21. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-35/04 od 21. marta 2006. godine, kojom je tužba apelantice odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantici prema utvrđenju suda 1. oktobra 1992. godine prestao radni odnos na osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa, koje joj je uručeno 14. aprila 1993. godine, te da je apelantica u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelantice i tuženog, mogla pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, a potom dalje kod nadležnog suda. Također, u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, apelantica je bila dužna prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tuženog. S obzirom da se apelantica nije obraćala tuženom podnošenjem prigovora nakon uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa, a tužbu sudu podnijela 28. jula 1999. godine, sud je našao da je apelantica izgubila pravo na podnošenje tužbe i istu odbacio kao nedozvoljenu.
3. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 616 od 7. februara 2008. godine, odbio reviziju kao neosnovanu, budući da se apelantica nije u zakonom propisanom roku obratila za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je prihvatljiv stav da bi zahtjev apelantice u pravilu bio osnovan do 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Prema stavu Vrhovnog suda do tada se, naime, može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelantice da se obrati nadležnom organu za zaštitu svojih prava.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda od 7. februara 2008. godine, koje joj je uručeno 20. marta 2008. godine, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantičina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-260/99 od 21. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Ž-35/04 od 21. marta 2006. godine, odbačena kao nedopuštena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantičinu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanatice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluka broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić