Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/07 (J. B.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1523/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1523/07, rješavajući apelaciju Josipa Bednarčuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Bednarčuka, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
296/05 od 9. februara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Bednarčuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, koga zastupa Dragana Jefić-
Šuka advokatica iz Banja Luke, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-296/05 od 9. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-
688/01 od 11. jula 2002. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje ugovora o razmjeni nekretnina zaključenog između parničnih stranaka u Laktašima 3. augusta 1993. godine, ovjerenog kod Opštinskog sekretarijata za poslove uprave SO-e Laktaši pod brojem 02-Ov-
263/93, te da se naloži zemljišno knjižnom odjeljenju Osnovnog suda brisanje prava svojine i prava korištenja nastalih na osnovu predmetnog ugovora, te da se naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije zaključenja predmetnog ugovora. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.520,00 KM.
3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-
655/03 od 7. decembra 2004. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, dok je dopuna žalbe od 1. novembra 2002. godine, odbačena kao neblagovremena.
4. Nezadovoljan navedenim presudama, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude, koji je rješenjem, broj Rev-296/05 od 9. februara 2007. godine, usvojio reviziju, obje nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio. Istim rješenjem je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja je navedno da je apelant u reviziji izjavio prigovor koji se odnosi na pravilnost zastupanja, izričito navodeći da on nije dao ovlaštenje ni jednom od označenih advokata da ga zastupaju u konkretnom postupku. Naime, s obzirom da je tužbu podnio advokat koji nije imao punomoć za podnošenje tužbe, bez koje nema parničnog postupka shodno članu 185. Zakona o parničnom postupku proizilazi da apelant nije ni postavio nikakav zahtjev u odnosu na tuženu i nije stranka u postupku.
5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj Rev- 296/05 od 9. februara 2007. godine, kojim je njegova revizija usvojena, prvostepena i drugostepena presuda ukinute, a tužba odbačena, jer je utvrđeno da je tužbu u ime apelanta podnio advokat koji nije imao punomoć za podnošenje tužbe, niti je apelant naknadno odobrio pravne radnje koje je za njega preduzeo advokat, te je primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku zaključeno da apelant nije ni postavio nikakav zahtjev u odnosu na tuženu i nije stranka u postupku.
9. Dakle, Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužbu odbacio iz formalnih razloga. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao iscrpiti sve pravne lijekove. Propusti apelanta da dostavi sudu urednu punomoć za zastupanje, odnosno da naknadno odobri radnje koje je u njegovo ime preduzeo advokat, uključujući i samo podnošenje tužbe, imali su za posljedicu da su svi njegovi daljni pravni lijekovi bili neefektivni. Stoga, Ustavni sud smatra da na osnovu navedenog proizilazi da apelant nije ni postavio nikakav zahtjev u odnosu na tuženu i nije stranka u postupku, a što je utvrdio i Vrhovni sud. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić