Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2609/08 (S. K., D. T., Z. K., Ž. K., S. I.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2609/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2609/08, rješavajući apelaciju Slavka Kosa i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Kosa, Davorina Tadića, Zorana Krčmara, Željka Kostadinovića, Stojana Ilića, Ljube Šurlana, Ljube Dominovića, Slobodana Bilbije, Dragana Milašinovića, Milorada Šešića, Milke Kesić, Dragice Petrović, Vida Šušnjara, Radenka Kukića i Slavka Dragičevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 321 od 28. maja 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-

121/03 od 25. novembra 2005. godine i djelomične presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-330/00 od 6. februara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Kos, Davorin Tadić, Zoran Krčmar, Željko Kostadinović, Stojan Ilić, Ljubo Šurlan, Ljubo Dominović, Slobodan Bilbija, Dragan Milašinović, Milorad Šešić, Milka Kesić, Dragica Petrović, Vid Šušnjar, Radenko Kukić i Slavko Dragičević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 26. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 321 od 28. maja 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-121/03 od 25. novembra 2005. godine i djelomične presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-330/00 od 6. februara 2003. godine. Apelanti su 8. septembra 2008. godine dopunili apelaciju.

2. Djelomičnom presudom Osnovnog suda, broj RS-330/00 od 6. februara 2003. godine, obavezan je ODP «Zastava auto» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati na ime plate za period od 1. maja 1997. godine do 31. maja 1999. godine iznose precizirane u presudi, dok je konstatovano da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na kamatu i troškove postupka odlučiti nakon pravosnažnosti djelomične presude.

3. Rješenjem Okružnog suda, broj Ž-121/03 od 25. novembra 2005. godine, usvojena je žalba tuženog, ukinuta djelomična presuda Osnovnog suda i tužba apelanata odbačena kao nedopuštena. Okružni sud je naveo da s obzirom da se na sporni pravni odnos primjenjuje Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), koji odredbom člana 57. ne pravi razliku postupka interne zaštite za zaštitu prava novčanog od nenovčanog potraživanja, shvatanje prvostepenog suda da za zaštitu ovih prava radnika nije bila obavezna interna zaštita, ne može se prihvatiti. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud postupanjem na naprijed navedni način postupao nezakonito, jer je postupao po tužbi koja nije dopuštena čime je učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena zbog nedopuštenosti.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 321 od 28. maja 2008. godine, odbijena je revizija apelanata. Vrhovni sud je naveo da iz odredbi čl. 55-57. Zakona o radnim odnosima, koji je bio u primjeni u spornom periodu, proizilazi da je obavezno obraćanje radnika nadležnom organu preduzeća (interna zaštita) propisano kao pravilo za zaštitu svih prava radnika iz radnog odnosa, te da se jezičkim i logičkim tumačenjem ovih zakonskih odredbi zaključuje da se ova obaveza radnika, kao preduslov za traženje sudske zaštite (član 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima) odnosi kako na povredu prava radnika aktom nadležnog organa koji ima konstitutivni karakter (rješenje o prestanku radnog odnosa i slično), tako i na povredu prava radnika zasnovanom neposredno na zakonu koje se ne može ograničiti aktom nadležnog organa (pravo na zaradu, na godišnji odmor i sl.). Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilno ukazano da se drugostepeni sud u pobijanoj odluci pogrešno pozvao na odredbu člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, ali kako je drugostepeni sud pobijanu odluku pravilno utemeljio na citiranim odredbama Zakona o radnim odnosima, a ovlaštenje za ukidanje prvostepene presude i odbacivanje tužbe ima prema odredbi člana 224. tačka 4. istog Zakona, navedena povreda odredaba parničnog postupka, nije uticala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

5. Apelanti se žale da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i ostala ustavna prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelanti takođe navode da su donošenjem pobijanih odluka prekršeni i međunarodni dokumenti precizirani u apelaciji. Apelanti traže novčanu satisfakciju, jer im je uskraćeno osnovno ustavno pravo i pravo iz Evropske konvencije, a zbog kojih povreda su duševno i materijalno propatili.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 321 od 28. maja 2008. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda, broj Ž-121/03 od 25. novembra 2005. godine, a kojim je ukinuta djelomična presuda Osnovnog suda, broj RS-330/00 od 6. februara 2003. godine i odbačena tužba apelanata kao nedopuštena.

9. Dakle, Okružni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelanti nisu u zakonom propisanom roku podnijeli prigovor čime su izgubili pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti nepodnošenjem prigovora tuženom, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelanata, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantima ne pripada pravo na naknadu štete.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2609/08 (S. K., D. T., Z. K., Ž. K., S. I.) | Sudska praksa | Aktio