Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3135/08 (D. P.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3135/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici koja je održana 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3135/08, rješavajući apelaciju Dušanke Penić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Dušanke Penić koja je podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 643 od 21. jula 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-486/05 od 29. marta 2006. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Penić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijela je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 643 od 21. jula 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-486/05 od 29. marta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

200/00 od 6. septembra 2002. godine obavezana je PP DP «Zadružna trgovina» Mrkonjić-Grad (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantkinji isplati na ime izgubljene zarade, otpremnine i na ime troškova medicinske obrade iznose koji su precizirani u izreci presude, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, a višak apelantkinjinog tužbenog zahtjeva je odbijen.

3. Rješenjem Okružnog suda broj Ž-486/05 od 29. marta 2006. godine ukinuta je presuda Osnovnog suda i apelantkinjina tužba je odbačena kao nedozvoljena. Okružni sud je naveo da je apelantkinja podnijela tužbu 18. avgusta 2000. godine, a da se prethodno nije obraćala tuženoj za internu zaštitu, nije ulagala prigovor, pa je stoga njena tužba nedozvoljena. Naime, odredbama čl. 55-58 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) regulisana je zaštita prava radnika, a članom 57 stav 2 regulisano je da radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema prava na sudsku zaštitu, iz čega slijedi da je apelantkinja, u situaciji kad se nije obratila tuženoj, izgubila pravo na sudsku zaštitu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 643 od 21. jula 2008. godine odbijena je apelantkinjina revizija. Vrhovni sud je naveo da iz odredbi čl. 55-57 Zakona o radnim odnosima, koji je bio u primjeni u vrijeme kad je sporni odnos nastao, proizilazi da je obraćanje radnika nadležnom organu preduzeća (interna zaštita) obavezno i propisano kao pravilo za zaštitu svih prava radnika iz radnog odnosa, te da se tumačenjem ovih zakonskih odredbi zaključuje da se ova obaveza radnika, kao preduslov za traženje sudske zaštite (član 57 stav 2 Zakona o radnim odnosima) odnosi, kako na povredu prava radnika aktom nadležnog organa (rješenje o prestanku radnog odnosa i slično), tako i na povredu prava radnika zasnovanom neposredno na zakonu koji ne može da se ograniči aktom nadležnog organa (pravo na zaradu, na godišnji odmor i sl.).

5. Apelantkinja se žali da joj je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) Apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu.

7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana koji je propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelantkinja osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-

06-000 643 od 21. jula 2008. godine kojim je odbijena revizija koja je izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj Ž-486/05 od 29. marta 2006. godine, a kojim je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj P-200/00 od 6. septembra 2002. godine i odbačena apelantkinjina tužba kao nedozvoljena.

9. Dakle, Okružni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom na to da apelantkinja nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala da blagovremeno podnese prigovor ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja nepodnošenjem prigovora tuženoj nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli da meritorno odlučuju o apelantkinjinoj tužbi, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3135/08 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio