Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/06 (Z. C. C.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2300/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2300/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Carla Comparija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Carla Comparija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegoivine, broj 070-0-Rev-06-001012 od 10. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1491/04 od 19. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-974/04 od 15. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonimir Carlo Compari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 28. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1491/04 od 19. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-974/04 od 15. aprila 2004. godine. Apelant je, 17. augusta 2007. godine, podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-

001012 od 10. jula 2007. godine, koja je zavedena pod poslovni broj AP-2345/07.

2. Budući da se u podnesenim apelacijama radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, te da je apelant nakon prijema presude Vrhovnog suda, kojom je odlučeno o njegovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda ponovno podnio apelaciju, to je Ustavni sud na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije broj AP-2300/06 i AP-2345/07 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-2300/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Sestra apelanta, Krunoslava Compari (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je, 8. novembra 1983. godine, tužbu Općinskom sudu II u Sarajevu protiv Šemse Ćurić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zavoda za izgradnju grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi poništenja ugovora o zamjeni stanova i predaje u posjed. U tužbi je navela da je, 27. decembra 1978. godine, sa prvotuženom zaključila ugovor kojim je dala svoj stan u vlasništvu, u Ul. Skenderija broj 18/1 u zamjenu za stan u Ul. Partizanska broj 82/1, koji je u cijelosti realizovan. Prilikom zamjene, kako je dalje navedeno u tužbi, prvotužena je počinila krivično djelo jer je kao nosilac stanarskog prava stan zamijenila i s drugim licem i pri tom primila imovinsku korist koja je u to vrijeme prelazila 30.000 dinara, za što joj je izrečena uslovna osuda. U međuvremenu je došlo do rušenja stana u ulici. Skenderija broj 18/1, pa je drugotuženi prvotuženoj dodijelio drugi stan u Ul. Braće Ribara br. 8/6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Svoj tužbeni zahtjev sestra apelanta u svojstvu tužiteljice je utemeljila na počinjenom krivičnom djelu od strane prvotužene, smatrajući da su se stekli uslovi za poništenje ugovora. Predložila je da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je ugovor o zamjeni stanova kojeg je zaključila sa prvotuženom ništav, te da joj drugotuženi izda ispravu podobnu za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud II u Sarajevu donio je Presudu, broj P-4120/83 od 22. novembra 1984. godine, kojim je utvrdio ništavost ugovora o zamjeni stanova. Okružni sud je rješavajući o žalbi Presudom, broj Gž-792/85 od 1. jula 1985. godine, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

4. Prvotužena je umrla 15. aprila 1987. godine, a tužiteljica 15. februara 1991. godine. Općinski sud II u Sarajevu je, 15. juna 1992. godine, postupak prekinuo na osnovu člana 8. Uredbe sa zakonskom snagom o primijenjivanju Zakona o parničnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, sa danom 15. februar 1992. godine.

5. Prema prijedlogu apelanta, kao nasljednika tužiteljice, postupak je nastavljen 1. oktobra 1999. godine. Podnescima od 24. maja, 20. novembra i 27. decembra 2002. godine, 12. maja i 23. juna 2003. godine apelant je istakao da ostaje kod svih navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Uprava za stambena pitanja, kao novooznačeni tuženi nije prihvatila proširenje tužbe niti stupanje u parnicu, kako je apelant predložio, pa je Općinski sud, 30. septembra 2003. godine, taj prijedlog odbio. Na pripremnom ročištu od 15. januara 2004. godine, apelant je precizirao tužbeni zatjev protiv drugotuženog tako da glasi: Utvrđuje se da je tužitelj Compari Zvonimir jedini i isključivi nasljednik jednosobnog stana, koji se nalazi u Sarajevu u ulici Braće Ribara br. 8/6, a koji je po strukturi jednosoban i čiji je vlasnik bila Compari Krunoslava, pa je tuženi Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo dužan priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik na predmetnom stanu, koji stan je dodijeljen tužiteljici na osnovu eksproprijacije njene kuće u Skenderiji br. 18/1, pa je tuženi dužan priznati i trpjeti da se tužitelj Compari Zvonimir uknjiži kao isključivi vlasnik stana u ul. Braće Ribara br. 8/6. Podneskom od 24. marta 2003. godine, Muamer Čurić (u daljnjem tekstu: umješač) podnio je prijedlog za miješanje na strani tuženog, jer je, 3. marta 2002. godine, on određen za nosioca stanarskog prava na stanu u ul. Braće Ribar 8/6.

6. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu, broj P-974/04 od 15. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1491/04 od 19. juna 2006. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje da je jedini i isključivi vlasnik predmetnog stana. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da zahtjev apelanta nije osnovan jer to proizilazi iz utvrđenih činjenica koje su među strankama nesporne. Taj sud je utvrdio da je apelant nasljednik drugog nasljednog reda iza tužiteljice, da je tuženi nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, da apelant na tom stanu traži priznanje prava vlasništva, da sestra apelanta nije bila ni nosilac stanarskog prava, a ni vlasnik predmetnog stana, da drugotuženi sa tužiteljicom nije bio ni u kakvom pravnom odnosu, pa slijedom toga ni sa apelantom, iz čega proizilazi da drugotuženi niti je obaveznik niti ovlaštenik iz materijalnopravnog odnosa prema apelantu. Drugouženi, prema mišljenju Općinskog suda, nije pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, bez obzira što je vlasnik stana odnosno nosilac prava raspolganja za koji apelat traži utvrđenje prava vlasništva, a niti je stan bio predmet ugovora o zamjeni. Radi navedenog, obzirom da je nedostatak pasivne legitimacije prigovor materijalno pravnog karaktera, zahtjev apelanta je odbijen upravo zbog nedostatka pasivne legitimacije. Pored navedenog, kako je istakao Općinski sud, apelant je tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje prava svojine na predmetnom stanu na kojem ni njegova sestra nije stekla vlasništvo, a nije ga stekla ni prvotužena niti umješač na strani drugotuženog, već se radi o stanu u drušvenoj svojini koji ne može biti predmetom nasljeđivanja, odnosno nasljednik ne može steći više prava nego što ga je stekao njegov prednik.

7. Kantonalni sud je odbijajući žalbu apelanta kao neosnovanu istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, krečući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, cijeneći pri tom činjenicu da apelant ima aktivnu legitimaciju za nastavak započetog parničnog postupka ali i činjenicu da je drugotuženi nosilac prava raspolaganja nad predmetnim stanom, na kojem apelant traži priznanje prava vlasništva. Nije sporno da predmetni stan nije bio predmet ugovora o zamjeni, pa je i prema ocjeni tog suda prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. Na navedenom stanu nije stečeno vlasništvo, nego se radi o stanu u društvenoj svojini, pa isti ne može biti predmet nasljeđivanja, odnosno ne može se steći više prava nego što ga je imao prednik, dakle prvotužena za vrijeme života. Neosnovano je, kako dalje navodi taj sud, pozivanje apelanta na raniju presudu Opštinskog suda II u Sarajevu broj P-4120/83, iz razloga što je ta presuda Rješenjem Okružnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, pa prema tome nema obavezujuću snagu.

8. Odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-Rev-06-001012 od 10. jula 2007. godine, kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud cijeni da suprotno tvrdnjama apelanta, donošenjem pobijane presude nisu povrijeđena pravila postupka, jer je Kantonalni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje, s obzirom da je prvostepena presuda zasnovana na relevantnom činjeničnom stanju, niti je prekoračen tužbeni zahtjev, već je upravo suprotno, odbijen tužbeni zahtjev kojeg je apelant konačno postavio tokom postupka.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje doma i privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Apelant također navodi da mu je prekršeno «pravo na nacionalno porijeklo», te «prava nacionalnih manjina Italijana, Hrvata, Njemaca i dr.». U navodima apelacije, apelant posebno ne obrazlaže u čemu se sastoje povrede pojedinih od navedenih prava. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje svih navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant, naime, smatra da su sudovi na sve tri instance «prešutili» vrlo bitnu činjenicu koja se odnosi na ništavost ugovora o zamjeni nekretnina, a iz te činjenice, kako navodi, proističe njegovo pravo odnosno obaveza tuženog. S obzirom da nakon zaključenja ugovora, koji je prema zakonu ništav, svaka strana drugoj vraća ono što je takvim ugovorom primila, njegovo pravo koje je tužbenim zahtjevom zatražio bilo je da se proglasi isključivim vlasnikom stana kojeg je prvotužena stekla na osnovu ništavog ugovora. Sudovi su međutim, kako tvrdi, te činjenice previdjeli i njegov zahtjev odbili.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

13. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je apelant tokom postupka konačno opredijelio, zauzeo stav da zahtjev apelanta, kojim je tražio priznanje prava vlasništva na stanu na kojem je tuženi nosilac prava raspolaganja, nije osnovan, zbog čega je apelantov zahtjev odbio. Ovako stanovište zauzeli su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene navode apelanta, ističući naročito da predmetni stan u trenutku smrti apelantove sestre (1991. godine) nije bio njena imovina, pa s toga nije ni prešao niti je mogao preći na apelanta kao njenog nasljednika. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentovano obrazložili, krečući se pri tom u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, da zahtjev apelanta nije osnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. Redovni sudovi su, pored navedenog jasno obrazložili da se pravo vlasništva na nekretninama stiče prema zakonu, po osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, te su dali jasne razloge, primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SR BiH» broj 22/73), Zakona o vlasničko pravnim odnosima FBiH («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) i Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» br. 15/02, 54/04 i 36/06), zbog kojih je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Naime, u osporenim presudama jasno je obrazloženo da sud, postupajući o tužbi, odluku donosi samo u granicama postavljenog zahtjeva, a tužbeni zahtjev je u konkretnom slučaju opredijelio apelant i njim je isključivo tražio priznanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Aktivna legitimacija apelanta prihvaćena je na osnovu Zakona o nasljeđivanju. Svoj zahtjev, kako dalje obrazlažu sudovi, apelant je utemeljio na činjenici da je ugovor o zamjeni stanova, kojeg je zaključila njegova sestra sa prvotuženom, apsolutno ništav prema odredbama čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, ništavost ugovora treba utvrditi u sudskom postupku pri čemu sudska odluka ima utvrđujuće dejstvo, jer u protivnom takvi ugovori egzistiraju. Budući da apelant u konkretnom predmetu nije tražio utvrđenje ove činjenice, a da njegova sestra na čijim stečenim pravima apelant crpi svoje pravo, na predmetnom stanu nije bila ni vlasnik ni korisnik, to su redovni sudovi uz relevantnu primjenu naprijed navedenih zakonskih odredaba apelantov zahtjev odbili.

15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

17. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da je apelant, nakon smrti svoje sestre, Rješenjem Općinskog suda, broj O-3375/00 od 11. septembra 2003. godine, proglašen nasljednikom drugog nasljednog reda, zbog čega je stekao aktivnu legitimaciju za nastavak postupka kojeg je započela njegova sestra, a koji je bio usmjeren na utvrđenje da je ugovor o zamjeni nekretnina kojeg je zaključila sa prvotuženom ništav i da, shodno tome, svaka ugovorna strana vrati drugoj ono što je po osnovu ugovora stekla. Apelant je, dakle, imao ostvariv zahtjev shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, ali je bilo potrebno da taj zahtjev dokaže osnovanim. Međutim, apelant je tokom postupka opredijelio svoj zahtjev na način da isključivo traži utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu, polazeći od pretpostavke da ništavost ugovora kojeg je zaključila njegova sestra sa prvotuženom nije potrebno utvrđivati, jer je pri zaključenju ugovora počinjeno i krivično djelo, zanemarujući pri tome da je građanskopravna odgovornost šira od krivičnopravne odgovornosti. Dakle, apelant je prema zakonu imao «ostvariv» zahtjev, ali u postupku nije tražio da se utvrdi ništavost ugovora već da mu se prizna pravo vlasništva na stanu, pri čemu nije dokazao da ispunjava bilo koji od četiri načina sticanja prava vlasništva na nekretninama koja su propisana Zakonom o vlasničko pravnim odnosima FBiH. Iz navedenog slijedi da pravo na stan nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev usmjeren na sticanje prava vlasništva na stanu biti riješen u njegovu korist.

19. U vezi s tim, Ustavni sud je već obrazložio da su redovni sudovi u tri instance naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan, ističući pri tome da je apelantov zahtjev isključivo usmjeren na utvrđenje prava vlasništva na stanu na kojem ni njegova sestra, iz čijih prava on kao nasljednik crpi svoja prava, nije imala ni pravo vlasništva ni pravo korištenja, da sa tuženim nije bila ni u kakvom pravnom odnosu, pa prema tome ni apelant, pri čemu apelant nije dokazao niti jedan od načina propisanih zakonom za sticanje vlasništva na nekretninama, te da s toga tako postavljen zahtjev nije osnovan. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo da se utvrdi jedinim i isključivim vlasnikom predmetnog stana i da se kao takav uknjiži u zemljišne knjige (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-3126/06 od 28. oktobra 2008. godine).

20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo da se utvrdi jedinim i isključivim vlasnikom stana, obzirom da nije dokazao da je ispunio uslove propisane zakonom. Stoga, predmetni stan u odnosu na apelanta ne predstavlja zaštićeni posjed, odnosno imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

Ostali navodi

21. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma i privatnog života, prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na slobodu misli, savjesti i vjere u vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/06 (Z. C. C.) | Sudska praksa | Aktio