Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2797/07 (A. P. i M. R.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2797/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2797/07, rješavajući apelaciju Aleksandra Pajdakovića i Miljana Radonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Pajdakovića i Miljana Radonje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine, i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-
0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Pajdakovića i Miljana Radonje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine, i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-
0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Pajdaković (u daljnjem tekstu: apelant A.P.) iz Istočnog Sarajeva, trenutno u pritvoru u KPZ Banja Luka, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja i Miljan Radonja (u daljnjem tekstu: apelant. M.R.) iz Istočnog Sarajeva, trenutno u pritvoru u KPZ Banja Luka, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnijeli su, 23. oktobra 2007. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine, i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor protiv oba apelanta i naredio njihovo puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke o apelacijama. Apelant M.R. je, 21. novembra 2007. godine, dostavio «dopunu dokaza uz apelaciju».
2. Budući da se obje podnesene apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2797/07.
3. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, protiv oba apelanta i još osam osumnjičenih, određen je pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi s krivičnom djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), a iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti, broj AP-997/07 od 9. maja 2007. godine, odbacio apelaciju apelanta M.R. protiv rješenja Vrhovnog suda o produženju pritvora, broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine, kao očigledno (prima facie) neosnovanuu u odnosu na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.c) i stav 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok je u odnosu na navodno kršenje člana 6. Evropske konvenciju apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je krivični postupak protiv apelanta bio u toku u vijeme donošenja ove Odluke.
5. Nakon toga je Ustavni sud, odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanta M.R. u okviru apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, Odlukom broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine, usvojio zahtjev za donošenje privremene mjere i naložio Vrhovnom sudu da apelanta M.R. odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijema odluke Ustavnog suda, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produženja pritvora, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije.
6. Nakon što je potvrđena optužnica 2. augusta 2007. godine, Okružni sud je Rješenjem, broj 011-0-Kv-07.000 043-p od 3. augusta 2007. godine, produžio pritvor protiv oba apelanta i ostalih optuženih. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 163 od 10. augusta 2007. godine, uvažena je žalba apelanata i još pet optuženih, pa je u odnosu na njih odbijen prijedlog Okružnog tužilaštva Banja Luka – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) za produženje pritvora, i oni su pušteni da se brane sa slobode. Nakon odlaganja glavnog pretresa 5. oktobra 2007. godine, Specijalno tužilaštvo je dostavilo Okružnom sudu prijedlog za ponovno određivanje pritvora u odnosu na apelante i ostalih pet optuženih protiv kojih je ova mjera bila ukinuta, i to iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS. Povodom ovog prijedloga održano je ročište, pa je sud Rješenjem, broj 011-0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine, odredio pritvor prema apelantima iz razloga propisanog u članu 189. stav 1. tačka g) ZKP RS. U obrazloženju se navodi da je u toku trajanja glavnog pretresa Specijalno tužilaštvo došlo do saznanja da su pojedini svjedoci, čije je saslušanje predloženo u optužnici, bili izloženi prijetnjama zbog ranijih iskaza, te zastrašivanju u slučaju svjedočenja na glavnom pretresu i traženju da promijene date iskaze. Sud je na ove okolnosti proveo dokaze saslušanjem svjedoka, pa je iz iskaza svjedoka Omera Ibragića utvrdio da mu je nepoznato lice prišlo na ulici i reklo mu da «ne bi trebao svjedočiti na suđenju», kao i da ga je nepoznato lice zvalo telefonom i savjetovalo mu da ne svjedoči, zbog čega se ovaj svjedok nije pojavio na glavnom pretresu protiv apelanata i ostalih optuženih. Dalje, Mirsad Šupić je izjavio da zna da su i ostali svjedoci optužbe dobili slične pozive iz Lukavice, što mu je lično potvrdio i svjedok Ramiz Bistrivoda, koji je zbog toga svjedočio na glavnom pretresu, ali je izmijenio svoj raniji iskaz u bitnim i odlučnim činjenicama. Na osnovu ovih dokaza, sud je zaključio da se zbog ovakvih prijetnji kod svjedoka javio strah za ličnu bezbjednost i bezbjednost njihovih porodica, zbog čega svjedoci nisu došli na glavni pretres ili su na pretresu izmijenili raniji iskaz. Uzimajući u obzir da se optuženi terete da su kao organizovana grupa u kratkom vremenskom periodu izvršili organizovano otuđenje 31 putničkog vozila na području Sarajeva radi pribavljanja imovinske koristi veće vrijednosti, Sud je zaključio da je neophodno da se u daljnjem toku krivičnog postupka svim optuženim odredi pritvor zbog sigurnosti imovine i građana-svjedoka, što je razlog iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS za određivanje pritvora. Sud je samo u odnosu na jednog optuženog, Bojana Jevtovića, utvrdio postojanje i g razloga iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS za određivanje pritvora.
7. Odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je u odnosu na apelante potvrdio prvostepeno rješenje. Vrhovni sud je obrazložio da, u pogledu postojanja razloga iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS za odrđivanje pritvora, smatra da nove činjenice i okolnosti koje se odnose na zastrašivanje svjedoka, a koje su detaljno opisane u obrazloženju prvostepenog rješenja, a «imajući u vidu način izvršenja djela, te prirodu samog krivičnog djela organizovanog kriminala [...], ukazuju na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca, da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim zadržavanje ooptuženih» u pritvoru. Vrhovni sud je odbio žalbu Specijalnog tužilaštva u odnosu na njihove navode da su ispunjeni razlozi da se apelantima i drugim optuženim odredi mjera pritvora i na osnovu razloga iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS, zaključivši da takav razlog ne postoji.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Oba apelanta navode da se na nastavku glavnog pretresa zakazanog za 10. oktobar 2007. godine nije pojavilo raspravno vijeće niti svjedoci, već je došlo vanraspravno vijeće koje je odredilo pritvor apelantima i ostalim optuženim. Apelanti smatraju da je sud na ovaj način «prikrio razloge za pritvor, što je u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije». Apelanti smatraju da vanraspravno vijeće nije bilo nadležno za određivanje pritvora apelantima, već da je to moglo samo uraditi raspravno vijeće. Iz ovoga apelanti zaključuju da je sud bio nepropisno sastavljen, zbog čega je kako navode prekršen princip vladavine prava i prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Apelant A.P. dalje izlaže razloge iz kojih smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, navodeći da mu je uskraćeno vrijeme za pripremanje odbrane, pravo da bude obaviješten o optužbama protiv njega, te princip jednakosti strana u postupku, navodeći da odbrana «nije imala mogućnost da pripremi slučaj kao i tužilac». Dalje, apelant A.P. navodi da je sud donio «kolektivnu odluku za sve optužene koji su na slobodi da idu u pritvor bez individualizacije pojedinačnih optuženih», navodeći da je to pogrešno jer se morala cijeniti radnja svakog optuženog, što bi ukazalo da je osnovana opasnost po sigurnost građana i da ta opasnost potiče od svakog optuženog ponaosob. Apelant A.P. navodi da je ovim prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije koji garantuje svakom licu lišenom slobode da preispita proceduralne i materijalne uslove koji su od suštinskog značaja za zakonitost lišavanja slobode, te navodi da je lišavanje slobode u njegovom slučaju bilo proizvoljno.
10. Apelant M.R. također navodi da je član 6. Evropske konvencije prekršen time što Vrhovni sud ne daje razloge o prigovoru žalbe da je njemu pritvor određen bez mogućnosti da se upozna šta mu se stavlja na teret. Dalje, navodi da je on negirao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, da nije znao za postojanje udruženja i njegovu djelatnost, te navodi da se sud nije decidirano izjasnio kome je apelant M.R. prijetio. Apelant M.R. također smatra da je prekršeno njegovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer sud nije naveo s kim je on povezan i na koji način je «učestvovao u izvršenju djela», o kakvoj brojnosti radnji se radi i o kokavom stepenu društvene opasnosti i ugroženosti sigurnosti građana-svjedoka i njihove imovine. Apelant M.R. također navodi da je dao garanciju sudu da će se uredno odazivati na pozive, da neće napuštati lice mjesta, fudbalski klub «Slavija» u kojem igra je također garantovao za njega, a voljan je dati i jemstvo da se brani sa slobode.
11. Postavljene zahtjeve za donošenje privremene mjere kojom traže da Ustavni sud donese odluku o ukidanju pritvora apelantima, apelanti nisu posebno obrazložili.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka14. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4) Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi i ako postoji koji od sljedećih slučajeva: 14. apelacija je preuranjena;»
a) Dopustivost u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
14. Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]»
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garatnuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije. Dakle, nadzor nad zakonitošću lišenja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61.). Međutim, to mora biti tijelo koje ima «sudski karakter». Da bi imalo «sudski karakter» to tijelo mora biti «nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, stav 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica.
17. Primjenjujući ove standarede na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve dokaze i argumente da sud koji je odlučivao o pritvoru ili o žalbi protiv odluke o pritvoru nije «sud» u smislu navedenih standarda. Naime, apelanti se samo žale da odluku o pritvoru nije donijelo raspravno, već vanraspravno vijeće, što nije element člana 5. stav 4. Evropske konvencije, niti je zadatak Ustavnog suda da u tom smislu ispituje odluku. Osim toga, apelantima je ostavljena mogućnost žalbe, a Vrhovni sud je odluku o pritvoru preispitao i nije otkrio nikakve proceduralne greške koje bi predstavljale bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Dalje, odluku o žalbi Vrhovni sud je donio u roku od pet dana od dana donošenja prvostepene odluke, što ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora preispita «u kratkom roku», odnosno da odluka bude donesena brzo, a ni apelanti ovo ne osporavaju.
18. U vezi s prigovorom da apelanti i njihovi branioci nisu imali vremena za pripremu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da «jednakost strana» mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi, Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je zaključio da podnositelj nije imao mogućnost da komentariše tužiočevu argumentaciju, jer zakon koji je tada važio nije omogućavao podnositelju ili njegovom advokatu da prisustvuje raspravama suda, dok je ta mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnositelju i njegovom advokatu. Međutim, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju ništa od navedenog nije izostalo, jer je odluka o pritvoru protiv apelanata donesena pred sudom, u pristustvu i tužioca i optuženih, nakon usmene rasprave na kojoj su izvedeni dokazi u pravcu neophodnosti pritvora, a na kojoj su apelanti imali stručnu pomoć, koju imaju i tokom cijelog postupka i uz mogućnost da ispitaju sve svjedoke i komentarišu argumente tužilaštva, te da protiv odluke izjave žalbu.
19. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali priliku da žalbom preispitaju i procesne i materijalne uslove neophodne za «zakonitost» pritvora u smislu Evropske konvencije, a Vrhovni sud je ispitao ne samo poštovanje procesnih zahtjeva predviđenih u ZKP RS, već i razumno opravdanje za produženje pritvora po osnovu člana 189. stav 1. tačka g), koji propisuje da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. Naime, Vrhovni sud je zaključio da nove činjenice i okolnosti koje se odnose na zastrašivanje svjedoka, a koje su utvrđene na raspravi pred prvostepenim sudom prije određivanja pritvora i koje su detaljno opisane u prvostepenom rješenju, opravdavaju zaključak da postoji razlog za određivanje pritvora apelantima, pri čemu Vrhovni sud nije utvrdio bilo kakvu procesnu grešku. Osim toga, Vrhovni sud je jasno obrazložio i zbog čega odbija žalbu Specijalnog tužilaštva u vezi s navodima da je apelantima pritvor trebalo odrediti i po osnovu člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS, navodeći da su dokazi zbog kojih bi se pritvor trebao odrediti obezbijeđeni, pa nema osnova za primjenu tog razloga za pritvor. Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju.
20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanti imali i koristili pravo da odluku o pritvoru preispitaju pred sudom na način na koji to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na član 6. Evropske konvencije
21. Apelanti također smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a njihovi navodi o kršenju ovog prava u suštini se odnose na određivanje pritvora i pitanje mogućnosti preispitivanja te odluke, što je Ustavni sud već razmotrio u okviru analize člana 5. stav 4. Evropske konvencije. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
22. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o određivanju pritvora protiv apelanata i drugih optuženih, Ustavni sud zaključuje da su apelacije apelanata u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje preuranjene, s obzirom da osporena rješenja Vrhovnog i Okružnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio ili ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić