Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3262/08 (Z. B.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Pritvor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3262/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3262/08, rješavajući apelaciju Zvonimira Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Blaževića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-
07/454 od 2. oktobra 2008. godine, i broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa advokat Kadrija Kolić iz Ilidže, podnio je 17. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KRN-
07/454 od 2. oktobra 2008. godine, i broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da odobri apelantovoj supruzi Luci Blažević da može prema pravilima kućnog reda pritvorske jedinice posjećivati apelanta.
2. Apelant je zajedno sa Z.J. i P.S. osumnjičen zbog krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2, u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
3. Rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-07/454 od 17. septembra 2008. godine, prema apelantu, Z.J. i P.S. je određena mjera pritvora i to za apelanta iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačkama
a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) a za Z.J. i P.S. iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP.
4. Odlučujući o molbi apelanta, Z.J. i P.S.za odobrenje posjeta i telefonskih kontakata sa članovima porodice, odnosno sa suprugom, a nakon što se očitujući na te molbe, Tužilaštvo BiH izričito usprotivilo njihovom odobravanju, Sud BiH je Rješenjem, broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine, zabranio apelantu, Z.J. i P.S. posjete i telefonski kontakt sa drugim osobama, osim sa njihovim braniocima. Obrazlažući svoju odluku, Sud BiH je, prije svega, konstatovao da se apelant nalazi u pritvoru po pritvorskom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, odnosno zbog bojazni da bi mogao uticati na svjedoke. Sud se posebno osvrnuo na obaveze i ograničenja propisana članom 141. stav 2. ZKP BiH, kojim je izričito propisano na koji način se mogu ograničiti prava i slobode pritvorenih lica, te je konstatovano da je, u konkretnom slučaju, zaista neophodno ograničiti prava i obaveze osumnjičenih, kako bi se postigla i osigurala svrha zbog koje je mjera pritvorai određena. Naime, Sud BiH je smatrao da postoji realna opasnost da bi apelant mogao iskoristiti posjete i telefonske kontakte sa drugim licima kako bi sakrili i uništili dokaze i tragove bitne za krivični postupak, odnosno kako bi posredno ili neposredno stupio u kontakt sa ostalim licima koja su učestvovala u izvršenju inkriminisanih radnji.
5. Apelant i , Z.J. su protiv navedenog rješenja izjavili žalbe koje je Sud BiH, Rješenjem broj X-
KRN-07/454 od 2. oktobra 2008. godine, odbio kao neosnovane i potvrdio Rješenje, broj X-KRN-
07/454 od 23. septembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je iz obrazloženja ožalbenog rješenja uočljivo da je sudija za prethodni postupak upravo radi ostvarivanja svrhe zbog koje je pritvor i određen, a to je sprečavanje negativnog uticaja osumnjičenih na dokazni postupak skrivanjem ili uništavanjem dokaza, kao i uticajem na svjedoke ili saučesnike, i odredio zabranu komunikacije i posjeta drugih lica osim branitelja osumnjičenih. Dalje se navodi da je sudija za prethodni postupak ispravno ocijenio postojanje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni kroz posjete i komunikaciju sa drugim licima mogli neposredno ili posredno uticati ne samo na svjedoke, nego i saučesnike. Konačno, u obrazloženju je navedeno i to da je tačno da zabrana komunikacije između članova najuže porodice predstavlja miješanje u privatni život porodice, međutim sud je ocijenio da je istraga u toj fazi postupka legitiman cilj koji ne narušava princip proporcionalnosti, a iz razloga što sama svrha određivanja mjere pritvora ne bi bila adekvatno ostvarena ukoliko bi osumnjičeni putem komunikacije sa drugim licima, pa i članovima najuže porodice, bio u mogućnosti uticati na kvalitet provođenja istražnih radnji i eventualno, dokaznog postupka.
6. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama Suda BiH, povrijeđena njegova prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Pravo na pravično suđenje
8. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da [...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Suda BiH kojima se odlučivalo o procesnim pretpostavkama za odobrenje apelantu posjeta i telefonskih kontakata sa članovima porodice, za vrijeme dok se nalazi u pritvoru, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti o apelantovim građanskim pravima i obavezama, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1363/08 od 12. juna 2008. godine, tačka 8.) proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na slobodu i sigurnost
9. Apelant se žali da je pobijanim rješenjima Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
10. Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.d) Ustava predviđeno da «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ... d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.», a članom 5. Evropske konvencije predviđeno je da «Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.»
11. Ustavni sud ponovo konstatuje, da se pobijanim rješenjima Suda BiH, kojima je odbijena molba apelanta za odobrenje posjeta i telefonskih kontakata sa članovima porodice, za vrijeme dok se nalazi u pritvoru, nije odlučivalo o zakonitosti lišavanja slobode, odnosno osnovanosti pritvaranja apelanta, već o molbi apelanta za odobrenje posjeta i telefonskih kontakata sa članovima porodice, za vrijeme dok se nalazi u pritvoru, te da se predmetni akcesorni postupak u okviru krivičnog postupka ne odnosi na prava koje garantuje član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Stoga se i ovi navodi apelanta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić