Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3274/06 (D. T. i M. T.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3274/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3274/06, rješavajući apelaciju Drage Tukare i Marijana Tukare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Tukare i Marijana Tukare, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1262/05 od 31. oktobra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-609/05 od 20. juna 2005. godine, Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-

558/00 od 10. marta 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaćubroj Gž-728/01 od 27. februara 2002. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-558/2000 od 25. januara 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Tukara i Marijan Tukara (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koje zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijeli su, 6. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-

1262/05 od 31. oktobra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-609/05 od 20. juna 2005. godine, Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-558/00 od 10. marta 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-728/01 od 27. februara 2002. godine i Rješenja Općinskog suda u broj P-

558/2000 od 25. januara 2001. godine.

2. Općinski sud je u pravnoj stvari tužitelja Milorada Ljuboje (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina, Rješenjem broj P-558/2000 od 25. januara 2001. godine, odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda, istaknut od strane apelanata.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj u tužbi od 15. decembra 2000. godine istakao da je 25. novembra 1992. godine zaključio ugovor o zamjeni nekretnina sa apelantima, kojim ugovorom je dao u zamjenu svoje nekretnine koje se nalaze na području općine Opatija u Republici Hrvatskoj, za nekretnine tuženih koje se nalaze na području općine Sanski Most, navodeći da je taj ugovor potpisan u periodu ratnih dejstava, pa je iz tog razloga zatražio njegovo poništenje. Nadalje, navedeno je da je povodom tužbe Općinski sud zakazao ročište za 25. januar 2001. godine, na kojem su apelanti istakli prigovor mjesne nenadležnosti tog suda, navodeći da se u istoj pravnoj stvari već vodi spor pred Općinskim sudom u Opatiji. U vezi sa tim, Općinski sud je konstatovao da iz tužbe proizilazi da je boravište tuženih (apelanata) na području općine Sanski Most, te da se radi o tužbi o imovinsko-pravnim zahtjevima protiv apelanata na čije ime je upisana imovina na području Sanskog Mosta, te da je u konkretnom slučaju obaveza iz obligaciono-pravnog odnosa između apelanata i tužitelja nastala je za vrijeme boravka apelanata u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je primjenom odredaba člana 39. stav 2. i 51. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Takođe, Općinski sud je istakao da činjenica da se u istoj pravnoj stvari vodi parnica pred Općinskim sudom u Opatiji ne utiče na mjesnu nadležnost tog suda.

4. Apelanti su podnijeli žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj P-558/2000 od 25. januara 2001. godine, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-728/01 od 27. februara 2002. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je konstatovano da sama činjenica da se dio nekretnina nalazi na području prvostepenog suda, prema odredbi člana 49. stav 1. i 2. ZPP-a, upućuje na nadležnost prvostepenog suda, a da osnov za zasnivanje mjesne nadležnosti postoji i u odredbi iz člana 51. stav 2. ZPP-a, jer je ugovor o zamjeni zaključen na području Općinskog suda. Nadalje, Kantonalni sud je primjetio da su apelanti istakli da se u konkretnom slučaju radi o sporu sa međunarodnim elementom i da je u tom slučaju trebalo primjeniti odredbe iz preuzetog Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82). Međutim, Kantonalni sud je zaključio da i kada bio primjenjen taj zakon, u konkretnom slučaju prema odredbi člana 56. predmetnog zakona postoji nadležnost Općinskog suda. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije bio u obavezi da po službenoj dužnosti vodi računa o tome da li se u Republici Hrvatskoj vodi isti takav spor, jer prema odredbi iz člana 179. stav 4. ZPP-a sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama samo pred sudom u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ne i izvan tog entiteta.

6. Apelanti su izjavili reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-728/01 od 27. februara 2002. godine, koju je Općinski sud Rješenjem broj P-558/00 od 31. jula 2003. godine, odbio kao neosnovanu.

7. Protiv Rješenja Općinskog suda broj P-558/00 od 31. jula 2003. godine, apelanti su podnijeli žalbu, koju je Kantonalni sud uvažio Rješenjem broj Gž-452/04 od 23. jula 2004. godine, te je ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj P-558/00 od 10. marta 2005. godine, kojim je revizija apelanata podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-728/01 od 27. februara 2002. godine, odbačena kao nedopuštena.

9. Apelanti su podnijeli žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj P-558/00 od 10. marta 2005. godine, koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-609/05 od 20. juna 2005. godine odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

10. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-609/05 od 20. juna 2005. godine, apelanti su izjavili reviziju, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj Rev-1262/05 od 31. oktobra 2006. godine.

11. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđen član II tačka 2. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 6, 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te „tačka 2, 3(e), f, 4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine“. Naime, apelanti smatraju da su nezakonita rješenja kojima je odlučeno o njihovom prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda, kao i rješenja koja su donesena u postupku po njihovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda, pa su predložili da se ta rješenja ukinu odnosno preinače, i da se utvrdi da u predmetnom postupku ne postoji mjesna nadležnost Općinskog suda.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

13. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

14. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su pobijana rješenja donesena u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kojem su sudovi ispitivali prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sanskom Mostu, istaknut od strane apelanata. Naime, apelanti su podnijeli prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda smatrajući da taj sud nije mjesno nadležan da postupa u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se o istoj pravnoj stvari vodi postupak pred Općinskim sudom u Opatiji, u Republici Hrvatskoj. Međutim, taj prigovor apelanata je odbijen kao neosnovan. Apelanti su protiv drugostepnog rješenja o odbijanju prigovora izjavili reviziju koja je u konačnici odbačena kao nedopuštena.

15. U odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, a ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

16. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda, istaknutom od strane apelanata, u postupku koji se po tužbi protiv njih vodi pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.

17. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku koji se u okviru parničnog postupka odnosi na ispitivanje postojanja mjesne nadležnosti suda ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prigovora mjesne nenadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li su ispunjeni zakonski uslovi za postupanje konkretnog suda po tužbi, te stoga, ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.

18. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda nastavljen parnični postupak pred stvarno i mjesno nadležnim sudom po tužbi tužitelja protiv apelanata radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina, koji ima za cilj utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te će u takvom postupku stranke moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove zaštićeni garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod akcesornog postupka po prigovoru mjesne nenadležnosti suda, u kojem je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata.

19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje, da postupak po prigovoru mjesne nenadležnosti suda nije obuhvaćen garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. U odnosu na ostale navode apelanata, kako je Ustavni sud već utvrdio da postupak po prigovoru mjesne nenadležnosti suda, nije odlučujući za utvrđivanje njihovih građanskih prava i obaveza, proizilazi da se i ostali navodi apelanata moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić