Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/08 (Đ. S.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3415/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici koja je održana 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3415/08, rješavajući apelaciju Đurđije Sekulić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Đurđije Sekulić koja je podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000113 08 Gž od 12. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Zvornik broj 83 0 P 000 113 04 P od 15. maja 2008. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Đurđija Sekulić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Malog Zvornika, Republika Srbija, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 24. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000113 08 Gž od 12. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Zvornik (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000 113 04 P od 15. maja 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 P 000 113 04 P od 15. maja 2008. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 P 000113 08 Gž od 12. septembra 2008. godine, odbačena je kao neblagovremeno podnesena apelantkinjina tužba sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u AD «Vezionica» Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena) i u vremenskom periodu od 31. decembra 2001. godine, kad je bez pravnog osnova i bez njenog znanja odjavljena sa penzijskog i invalidskog osiguranja, pa do 15. decembra 2003. godine kao dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženom, te da se naloži tuženoj da apelantkinji za ovaj vremenski period obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i utvrdi i isplati platu u iznosima koji su precizirani u izreci rješenja sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom dva izreke rješenja određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
3. Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije blagovremeno podnijela tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, odredbom člana 164 stav 4 Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07), sada član 194 stav 4 Zakona - prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 55/07), propisano je da radnik koji smatra da ponuda poslodavca za zaključivanje ugovora o radu nije u skladu sa ovim zakonom može da u roku od 15 dana od dana odbijanja ponude poslodavca pokrene postupak za zaštitu prava u nadležnom sudu. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je tužena ponudila apelantkinji zaključenje ugovora o radu, odnosno da je tužena postupala u skladu sa članom 163, odnosno 193 navedenog zakona i da apelantkinja nije pristala na zaključenje ugovora na određeno vrijeme do 31. decembra 2001. godine, te da onog trenutka kad nije pristala na zaključenje ugovora sa poslodavcem - tuženom, apelantkinja se saglasila da joj prestane radni odnos kod tužene. Međutim, apelantkinja nije ponudila dokaze, nije dokazala da je uložila prigovor na poslodavčevu ponudu za zaključenje ugovora, niti se obratila sudu u roku od 15 dana za povredu prava koju joj je nanijela tužena. Osnovni sud je, dalje, naveo da je sem toga propušten i rok koji je propisan članom 105, odnosno članom 118 Zakona o radu - prečišćeni tekst, kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je naveo da smatra da je rok od jedne godine subjektivni rok koji se računa od dana saznanja za povredu prava i objektivni rok u roku od tri godine od dana učinjene povrede prava, s tim što ako radnik propusti rok od jedne godine, a tužbu podnese u roku od tri godine od dana učinjene povrede treba da dokaže postojanje okolnosti kad je saznao za povredu njegovog prava, kao i okolnosti da je bio objektivno spriječen da podnese tužbu u roku od jedne godine. Osnovni sud je na kraju naveo da je nesporno da je apelantkinja saznala za povredu prava koju joj je učinio poslodavac danom kad joj je ponuđeno zaključenje ugovora o radu, odnosno 1. septembra 2001. godine, da nije sporno da apelantkinja od tog vremena nije radila kod tužene, a da je tužbu za zaštitu prava podnijela 20. aprila 2004. godine. Dakle, apelantkinja je propustila subjektivni rok od jedne godine od dana saznanja za povredu njenog prava iz radnog odnosa, te nije dokazala da postoje okolnosti koje su je spriječile da podnese tužbu u ovom roku.
4. Apelantkinja se žali da joj je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz Dijela I, tačka 1 i Dijela II, član 1 i tačka 1 Evropske socijalne povelje, te dijela I Dopunskog protokola uz Evropsku socijalnu povelju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) Apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu.
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana koji je propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 83 0 P 000113 08 Gž od 12. septembra 2008. godine kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj 83 0 P 000 113 04 P od 15. maja 2008. godine, a kojim je odbačena apelantkinjina tužba kao neblagovremena.
8. Dakle, Osnovni i Okružni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala da blagovremeno podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnijela tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić