Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3350/06 (S. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3350/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3350/06, rješavajući apelaciju Semira Mujkanovića i Ramiza Bećirhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Semira Mujkanovića, podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona broj 08-04/1-2-34-1-188/01 od 4. decembra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Bećirhodžića, podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona broj 08-04/1-2-34-4-1276-1/02 od 18. marta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Semir Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je, 18. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08-04/1-2-34-1-188/01 od 4. decembra 2001. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-3350/06.
2. Ramiz Bećirhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) je, takođe, 18. decembra 2006. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Ministarstva broj 08-04/1-2-34-4-1276-1/02 od 18. marta 2002. godine. Ta apelacija je registrovana pod brojem AP-3351/06.
3. Ustavni sud je, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti po istom pitanju, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-
3350/06 i AP-3351/06, u kojima je vođen jedan postupak i donesena jedna odluka pod brojem AP-
3350/06.
4. Rješenjem Ministarstva broj 08-04/1-2-34-1-188/01 od 4. decembra 2001. godine, apelantu Semiru Mujkanoviću, službeniku Ministarstva, raspoređenom na poslovima i zadacima radnog mjesta administrativni službenik-daktilograf u Policijskoj stanici „Nemila“, Policijska uprava Zenica, prestao je radni odnos u tom Ministarstvu sa danom 3. decembrom 2001. godine, dok je rješenjem broj 08-04/1-2-34-4-1276-1/02 od 18. marta 2002. godine, apelantu Ramizu Bećirhodžiću, takođe službeniku Ministarstva, raspoređenom na poslovima i zadacima radnog mjesta komandira jedinice za podršku u Sektoru policije, Uprava policije, prestao radni odnos sa danom 18. martom 2002. godine, u oba slučaja zbog oduzimanja ovlaštenja za rad odnosno vršenje policijske dužnosti od strane International Police Task Force komesara Mr. Vincent Coeurderoy (u daljnjem tekstu: IPTF).
5. U predmetnim rješenjima je u pouci o pravnom lijeku navedeno da je protiv tih rješenja dozvoljen prigovor Ministarstvu u roku od 8 dana od dana prijema rješenja. Prema stanju spisa, apelanti nisu podnijeli prigovor protiv osporenih rješenja.
6. Apelanti tvrde da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u uživanju prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Naime, apelanti smatraju da je u njihovim slučajevima IPTF postupao suprotno članu 2. tačka 5. Aneksa 11 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da im radni odnos nije prestao u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da su shodno tome osporena rješenja nezakonita. Takođe, apelanti navode da nisu pokretali sudske postupke za zaštitu svojih prava iz razloga što je Vencijanska komisija pri Vijeću Evrope zaključila da „bosanski sudovi niti bilo koja bosanska vlast nije kompetentna da ponovo pregleda ili poništi odluke decertifikacije“, kao i zbog toga što nisu imali novčana sredstva za pokretanje takvih postupaka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Apelanti osporavaju rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona broj 08-04/1-2-34-1-188/01 od 4. decembra 2001. godine i broj 08-04/1-2-34-4-1276-1/02 od 18. marta 2002. godine, kojima im je prestao radni odnos u tom ministarstvu zbog oduzimanja ovlaštenja za rad, odnosno za vršenje policijske dužnosti od strane IPTF-a. Međutim, Ustavni sud zapažda da apelanti nisu, u skladu sa poukom o pravnom lijeku koju su sadržala osporena rješenja, protiv tih rješenja podnijeli prigovor Ministarstvu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti nisu iscrpili pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić