Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-292/06 (J. B.)
Odluka donesena 28. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 378, 456
- Zakon o parničnom postupku · čl. 378
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 17
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-292/06
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 292/06, rješavajući apelaciju Jasmina Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasmin Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Velida Imamović- Sarajlić, advokatica iz Zenice, podnio je 8. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i učesnika u postupku Živka Babića (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi), zatraženo je 13. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. februara 2007. godine, Kantonalni i Općinski sud 2. marta 2007. godine, a tužilac-protivtuženi 7. marta 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. novembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P-737/03 od 29. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1278/03 od 25. februara 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je sa apelantom zaključio 1. septembra 1993. godine i ovjerio 2. septembra 1993. godine u Osnovnom sudu u Zenici pod brojem OV-679/1993, te da naloži apelantu da mu predmetne nekretnine preda u posjed. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta, te je utvrđeno da je prijenos prava svojine i prava korištenja na 1/2 dijela na nekretninama, pobliže opisanim u izreci presude, sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, nakon 1. aprila 1992. godine. Također, tužilac-protivtuženi je obavezan da apelantu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.903,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
7. U obrazloženju presuda sudovi su ocijenili da se tužilac-protivtuženi neosnovano poziva na odredbu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno na mane volje, tražeći da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav s obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužilac-protivtuženi zaključio sa apelantom ugovor zbog prijetnje, prisile ili iz straha, kako je propisano navedenim članom. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud su smatrali da provedeni dokazi jasno ukazuju da je zaključenje kupoprodajnog ugovora izraz slobodne volje ugovornih strana, te da je tužilac-protivtuženi u momentu zaključenja ugovora imao jasnu i nedvosmisleno izraženu volju da svoje nekretnine proda apelantu, a ne da je to učinio pod prinudom, prijetnjom ili prisilom.
8. Istovremeno, Općinski sud i Kantonalni sud su smatrali da je osnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da je prijenos prava svojine i korištenja na nekretninama, koje su predmet postupka, izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, utvrđujući da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je prijenos prava svojine i korištenja sa 1/2 dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen na dobrovoljan i zakonit način nakon 1. aprila 1992. godine.
9. Protiv presude Kantonalnog suda tužilac-protivtuženi je izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
10. Odlučujući o reviziji tužioca-protivtuženog Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine, kojom je reviziju prihvatio, obje nižestepene presude preinačio tako da je tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio ništavim predmetni ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina. Apelant je, kao tuženi, obavezan da tužiocu-protivtuženom vrati u posjed navedene nekretnine i da trpi da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvrši upis prava tužioca uz prijem kupoprodajne cijene od 6.000,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana, nalazeći da je u postupku pred nižestepenim sudovima kao nesporno utvrđeno da je tužilac-protivtuženi s apelantom zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina; da je ugovor nakon zaključenja realiziran tako da je apelant upisan kao suvlasnik i posjednik nekretnina koje su bile predmet ugovora, dok je tužitelj sa porodicom nakon izvršene prodaje svoje imovine napustio Zenicu. Međutim Vrhovni sud je, cijeneći utvrđeno činjenično stanje pred nižestepenim sudovima kao i to da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, dakle 1993. godine, u Zenici bilo teško ratno stanje, da je vladala takva „klima“ koja je kod pripadnika naroda kojih je bilo u manjini mogla uticati na donošenje odluke o napuštanju Zenice, te da su na odluku tužioca o odlasku iz Zenice uticale ratne prilike, prisustvo vojske i pojedini anonimni pozivi, utvrdio da nije pravilan stav nižestepenih sudova kada na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja smatraju da je zaključenje kupoprodajnog ugovora izraz slobodne volje ugovorenih strana, te da ga ugovorene strane nisu zaključile pod prinudom, prisilom ili prijetnjom, u smislu odredbe člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 21/92, 3/93 i 18/94). Naime, u obrazloženju svoga stava Vrhovni sud nalazi da nižestepeni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je tužitelj-protivtuženi bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, smatrajući pri tome da su ovo okolnosti koje se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za tužioca-protivtuženog smatrati da je dobrovoljno zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji i je li na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije.
12. S tim u vezi Vrhovni sud je, prije svega, smatrao da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora u Zenici bilo teško ratno stanje, zatim tužiočevu pripadnost narodu koji je faktički bio u manjini u sredini u kojoj je živio, da je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkog čišćenja, da je u predmetnom stambenom prostoru dugi niz godina stanovao sa svojom porodicom koja je telefonskim putem bila izložena verbalnim anonimnim pozivima, što prema mišljenju Vrhovnog suda upućuje na zaključak da se zaključenje ugovora desilo pod okolnostima koje su navele tužioca da proda svoju imovinu. U prilog svoje tvrdnje, Vrhovni sud je ukazao i na nespornu činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za veoma nisku kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 DM, pa je ugovor i sa ekonomskog stanovišta bio nepovoljan za tužitelja kao prodavca. Zbog svega toga Vrhovni sud je u obrazloženju svog stava zaključio da je neophodna primjena člana 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti.
13. Imajući u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, Vrhovni sud je utvrdio da je za ocjenu pravne valjanosti ugovora u konkretnom slučaju bilo neophodno da apelant dokaže da je pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način, prema odredbama člana 17.b. stav
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 56/01), u čemu apelant kao tuženi nije uspio. Pitanje dobrovoljnosti u okolnostima ratnog stanja, suprotno ocjeni nižestepenih sudova, mora se posmatrati u širem kontekstu od klasične prijetnje i prinude, što znači da su okolnosti konkretnog slučaja morale ukazivati na postojanje stvarne dobrovoljnosti prodavca da izvrši prodaju, nezavisno od ratnih okolnosti, zaključio je Vrhovni sud.
14. Vrhovni sud smatra da iz utvrđenja nižestepenih sudova upravo slijedi da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen 2. septembra 1993. godine ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima i da ne predstavlja pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva nad kupljenim nekretninama, bez obzira što je u javnim knjigama o nekretninama izvršen upis (samim upisom ne stiče se pravo vlasništva ako ugovor nije objektivno punovažan – kauzalnost upisa – član 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 20. stav 1. i članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).
15. Svoju odluku da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila po osnovu ugovora za koji je utvrđeno da je ništav, Vrhovni sud je obrazložio primjenom posljedica ništavosti iz člana
104. Zakona o obligacionim odnosima.
16. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog, odnosno kada su udovoljili apelantovom protivtužbenom zahtjevu, zbog čega je taj sud, primjenom člana 378. stav 1. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) i člana 456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 53/03), preinačio pobijanu presudu na način kao u izreci presude.
17. U pogledu troškova postupka Vrhovni sud je preinačio nižestepene odluke i odbio apelantov zahtjev, budući da je uvažavanjem revizije odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, ali ga nije obavezao na naknadu troškova postupka tužiocu jer tužilac nije postavio takav zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi slijed događaja koji su prethodili zaključenju predmetnog ugovora o kupoprodaji i postupku okončanom pobijanom presudom, a iz navoda apelacije proizlazi da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalno-pravnih i procesno-pravnih propisa. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesni zakon jer je mogao donijeti odluku o preinačenju samo u odnosu na odluku drugostepenog suda, ali ne i u odnosu na odluku prvostepenog suda. Apelant također navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo s obzirom da je svoju odluku temeljio isključivo na postojanju ratnog stanja u vrijeme zaključenja ugovora i postojanju etničkog čišćenja na većem dijelu Bosne i Hercegovine. Pored toga, apelant smatra da je proizvoljan i stav Vrhovnog suda kada smatra da on nije u toku postupka dokazao da je prenos prava svojine i korištenja na predmetnim nekretninama sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, navodeći da je u toku postupka nesporno dokazano da nije uticao na volju tužioca-protivtuženog u smislu prinude ili prevare. S tim u vezi, apelant smatra da Vrhovni sud nije razmatrao sve ponuđene dokaze, te da mu stoga nije bila obezbijeđena pravičnost suđenja u skladu sa zakonom, odnosno pristup sudu nije bio suštinski i djelotvoran, s obzirom da je, prema apelantovom mišljenju, takvim postupanjem povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Na kraju, povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da se odlukom Vrhovnog suda lišava imovine za koju smatra da ju je stekao na dobrovoljan i zakonit način od tužioca-protivtuženog kao prodavca, isplatio je i zakonito ušao u njen posjed.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da pobijanom odlukom nisu prekršena apelantova ustavna prava.
20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju svoje presude naveo razloge i zakonske propise kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, te da kod tog stava i dalje ostaje.
21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod navoda i obrazloženja koje je dao u svojoj presudi, a u vezi sa apelantovim zaštićenim pravima.
22. Tužilac-protivtuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je revizijski sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog zakona, pa smatra da nije došlo do povrede prava koja je apelant naveo u svojoj apelaciji.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93, 17/93,13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 21.a.
Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u vlasništvu građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja na nepokretnosti u društvenom vlasništvu, odnosno mješovitom vlasništvu pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenijelo pravo vlasništva na drugo fizičko lice ili pravno lice, ništave su i ne predstavljaju osnovu za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.
Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod uvjetima iz stava 1. ovog člana.
Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana, ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.» Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine FBIH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 17.b) stav 2.
U slučaju spora o valjanosti prenosa prava vlasništva, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom.
Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 42/98) teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je pravo na nekretninama stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da prenos vlasništva na nekretnini nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja stanja prije izvršenog prenosa prava vlasništva.» Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 60.
Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.
Član 103.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 104.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 112.
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatrat će se da je ugovor poništen.
Član 113.
Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.» Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 378.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.» Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 456.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.»
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-456/94 od 13. septembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 13. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
28. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava, i to pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
30. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.
31. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora. Dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
32. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud u postupku po reviziji proizvoljno protumačio i primijenio pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant, također, smatra da Vrhovni sud nije jednako cijenio dokaze koje je on ponudio u odnosu na dokaze suprotne strane, navodeći da je na taj način došlo i do povrede principa ravnopravnosti strana pred sudom („jednakosti oružja“) koja, kako navodi, u konkretnom slučaju nije ispoštovana.
33. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelan stav prema kojem, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
34. Budući da apelant smatra spornim što je u konkretnom slučaju Vrhovni sud direktno primijenio odredbu člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega i ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni je li postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije, odnosno je li Vrhovni sud u postupku o reviziji primijenio zakon proizvoljno ili nije. U vezi sa prethodnim apelantovim navodom, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud, cijeneći činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima, u obrazloženju osporene presude jasno naglasio i utvrdio nespornim da apelant, niti bilo ko drugi u njegovo ime, niti bilo koja treća osoba, nisu nad tužiocem kao prodavcem vršili prinudu, prevaru ili silu da bi prenio pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet ugovora. Prema tome, Vrhovni sud je utvrdio da ni apelant niti bilo koja druga osoba nije vršila konkretne radnje prinude, prevare ili sile prema tužitelju. Međutim, Vrhovni sud je upravo cijeneći činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudovima, u obrazloženju osporene presude naveo da je na datu pravnu situaciju primjenjiva odredba člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj jednostrane izjave volje i drugi pravni poslovi zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine, kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana, pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko lice ništave su i ne predstavljaju osnovu za sticanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama. Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz prethodnog člana ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.
35. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud svoju odluku obrazložio stavom da su nižestepeni sudovi zanemarili činjenicu da slobodno izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje ako se izražavanje te volje desilo u urgentnim situacijama ili dok je prodavac bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti. S tim u vezi Vrhovni sud je uzeo u obzir da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je zaključen u toku rata (2. septembar 1993. godine), zatim tužiočevu pripadnost narodu koji je faktički bio u manjini u sredini u kojoj je živio, da je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkog čišćenja, da je tužilac bio izložen anonimnim telefonskim pozivima, te činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za 6.000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na stvarnu vrijednost predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da opisane okolnosti ukazuju da apelantova volja da zaključi sporni ugovor nije bila njegova stvarna volja, već da je bila posljedica navedenih okolnosti koje su ograničile slobodu odlučivanja i da su te okolnosti navele tužioca-protivtuženog da zasnuje ugovorni odnos sa apelantom, cijeneći da su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za tužioca smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije.
36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je apelantov stambeni objekat, koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji, bila kuća u kojoj je on živio dugi niz godina. Tužilac je u stambenom prostoru te kuće živio sa svojom porodicom i nema razloga vjerovati da bi u normalnim okolnostima, da nije bilo rata, bio voljan napustiti je da bi otišao živjeti u neko drugo mjesto, drugu državu. Nema sumnje, dakle, da se zaključenje spornog ugovora desilo u ratnim prilikama kada se tužitelj kao pripadnik etničke manjine (Srbin), u vrijeme kada je politika etničkog čišćenja vođena u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, osjećao izložen opasnosti, pa je iz sigurnosnih razloga morao napustiti Zenicu. Dokaz stanja u kojem se tužilac nalazio u navedenom periodu jeste i kupoprodajna cijena nekretnina u visini od 6. 000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na njihovu stvarnu vrijednost. Sve ovo ukazuje da su navedene okolnosti uticale na volju tužioca da proda predmetne nekretnine, te da je očigledno da se ovakva kupoprodaja, da nije bilo ovih konkretnih okolnosti, ne bi desila pod normalnim okolnostima. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, koja se odnosi na slično pravno pitanje (ugovore o zamjeni nekretnina u toku rata), već zauzeo identičan stav (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2001, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 13/01 od 12. juna 2001. godine). Također, Ustavni sud konstatira da je razmatrao i druge predmete sa sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 1001/06 od 13. septembra 2007. godine, AP 1430/06 od 16. jula 2007. godine i AP 1661/06 od 15. aprila 2006. godine), s tim što u predmetima AP 1001/06 i AP 1430/06 Ustavni sud nije meritorno odlučivao već je apelacije riješio kroz dopustivost (zloupotreba prava na podnošenje apelacije i podnositeljica apelacije odustala od apelacije).
37. U kontekstu navedenog Vrhovni sud je, pozivajući se na dodatnu odredbu člana 17.b. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, utvrdio da iz činjeničnog stanja proizlazi da apelant u toku postupka nije dokazao da je pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način, kako je propisano navedenom odredbom.
38. Budući da je Vrhovni sud, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor kako u pogledu osnovanosti zahtjeva za poništenje odnosno utvrđivanje ništavim predmetnog ugovora o kupoprodaji, tako i u pogledu neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
39. U odnosu na apelantove navode da je u toku postupka nesporno dokazano da on nije uticao na volju tužioca-protivtuženog da zaključi ugovor u smislu prinude, prevare ili bilo kojeg oblika prisile, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u odnosu na ove navode u pobijanoj odluci dao vrlo detaljno i jasno obrazloženje da se pod prinudom, u smislu navedene odredbe, ne podrazumijeva da je ugovorna strana (apelant) prinudio drugu stranu – tužioca, ili da ga je na bilo koji način prisilio da zaključi ugovor o kupoprodaji, odnosno doveo u situaciju da bi kod njega izostala dobrovoljnost da zaključi ugovor. Naime, Vrhovni sud je smatrao da sama činjenica da ne postoji pritisak i prinuda na apelanta u konkretnom slučaju nije dovoljna za ocjenu pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, s obzirom da se jedan od bitnih elemenata koji se tiče dobrovoljnosti mora posmatrati sa šireg aspekta postojanja vanrednih okolnosti, a ne samo sa aspekta odnosa između ugovarača, jer su vanredne okolnosti opredjeljivale samu volju tužioca-protivtuženog, koja, s obzirom na to, prema ocjeni ovog suda, nije bila stvarna volja koju je osjećao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije proizvoljno ocijenio da apelant u toku postupka nije uspio dokazati da je volja tužioca-protivtuženog bila stvarna volja koju je osjećao da proda predmetne nekretnine, odnosno da je on pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način u smislu dodatne odredbe člana 17.b) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, budući da je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen svojevrsnom prinudom, imajući u vidu ratne okolnosti, a što potvrđuje i činjenica očigledne nesrazmjere cijene i stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina.
40. Nasuprot apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo, jer je preinačio i odluku prvostepenog suda, što po apelantovom mišljenju nije dopušteno odredbama ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude konstatirao da je osporenu presudu donio u skladu sa svojim ovlaštenjima sadržanim u odredbama člana 378. stav 1. ranijeg važećeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) i člana 456. stav 1. sada važećeg („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 53/03), kojima je propisano pod kojim uvjetima će Vrhovni sud, odlučujući u postupku o reviziji, preinačiti osporenu presudu ako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud konstatira da je presudom drugostepenog suda žalba tužioca-protivtuženog odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena. Stoga, u situaciji kada je drugostepenom odlukom odbijena žalba i odluka prvostepenog suda potvrđena, nesporno je da Vrhovni sud u postupku o reviziji mora odlučiti i o sudbini prvostepene presude. S obzirom da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud utvrdio da je pred nižestepenim sudovima činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, nesporno je da je pravilno postupio kada je svojom odlukom preinačio obje nižestepene presude. Naime, kada bi Vrhovni sud preinačio samo drugostepenu presudu ostala bi na snazi presuda prvostepenog suda kojom je udovoljeno apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda nije bilo proizvoljnosti u primjeni procesno-pravnih propisa ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava.
41. U vezi sa apelantovim navodima da Vrhovni sud nije cijenio njegove dokaze i navode istaknute u postupku, te da je na taj način prekršen princip ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 18/03 od 23. aprila 2004. godine, stav 33, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/04 od 18. augusta 2004. godine).
42. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
43. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je bila očigledno proizvoljna primjena materijalnog prava i procesnog prava ili da je ocjena dokaza Vrhovnog suda u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna. U pobijanoj presudi navedeni su svi potrebni razlozi, data jasna, logična i potpuna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
44. Ustavni sud konstatira da, s obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnoga suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesno-pravnih i materijalno-pravnih propisa neosnovani i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se pravo na imovinu primjenjuje samo na ona dobra (materijalna ili nematerijalna) na koja osoba ima pravo. Pravo na imovinu ne nudi zaštitu dobara na koja osoba nema pravo. Kako je Vrhovni sud zaključio da, u odnosu na pitanje zakona, apelant nije imao pravo na dobra koja su predmet spora, slijedi da odluka kojom se od apelanta zahtijeva da ih preda u posjed ne može predstavljati miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud stoga zaključuje da su navodi da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio relevantne odredbe procesno-pravnih i materijalno-pravnih propisa. Pored toga, Vrhovni sud je dao obrazloženje u vezi sa primjenom člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Dalje, Ustavni sud ne nalazi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer odluka Vrhovnog suda pokazuje da apelant nije imao pravo na dobra iz spora koja mogu obuhvatati i pravo na imovinu.
47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić