Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2763/06 (A. H.)

Odluka donesena 28. 11. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2763/06

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2763/06, rješavajući apelaciju Azize Hasanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Azize Hasanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07- 000-105 od 14. marta 2007. godine u dijelu u kojem je odlučivano o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća i uplatu doprinosa iz radnog odnosa.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u dijelu u kojem je odlučivano o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća i uplatu doprinosa iz radnog odnosa, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šezdeset dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana apelacija Azize Hasanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-105 od 14. marta 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aziza Hasanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna podnijela je 14. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava iz radnog odnosa. Apelantica je 15. decembra 2006. godine dopunila apelaciju osporavajući Presudu Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06- 000-296 od 7. decembra 2006. godine, a 19. marta 2007. godine je dostavila i osporila Presudu Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-07-000-105 od 14. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku Srednje strukovne škole Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i zakonski zastupnik tužene Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno dostavili su odgovore na apelaciju 10. marta 2008. godine, a Općinski sud 12. marta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno su dostavljeni apelantici 20. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Srednje škole «Marko Marulić», kao pravnog prednika tužene, broj 111/92 od 15. septembra 1992. godine apelantica, kao zaposlenica tužene, ostala je bez zaduženja do rješenja o prigovoru na rješenje o prestanku radnog odnosa, a najduže do prestanka ratnih okolnosti, počevši od 14. septembra 1992. godine.

7. Rješenjem tužene broj 145/92 od 9. novembra 1992. godine djelomično je usvojen apelanticin prigovor, pa je osporeno Rješenje broj 111/92 od 15. septembra 1992. godine izmijenjeno tako da apelantica za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju ratne opasnosti ostaje bez zaduženja počevši od 14. septembra 1992. godine, a da joj za to vrijeme traju sva prava i obaveze po osnovu radnog odnosa, osim prava na lični dohodak, dok traju ratne okolnosti.

8. Rješenjem tužene broj 244/93 od 19. novembra 1993. godine apelantica je, zbog naglog pogoršanja sigurnosne situacije, upućena na neplaćeno odsustvo do daljnjeg.

9. Apelantica je 1. decembra 2000. godine podnijela žalbu Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 43/99; u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi ostvarivanja prava na osnovu člana 143. spomenutog zakona. Postupajući povodom žalbe, Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/4-34-395/00 od 26. jula 2001. godine kojim je apelanticinu žalbu odbila, jer je utvrdila da je tačkom 5. Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu propisano da se navedeni član ne odnosi na organe uprave, javne ustanove i ustanove s obzirom na to da su zaposlenici status «čekanje posla» ostvarili u skladu sa Općim republičkim kolektivnim ugovorom («Službeni list SRBiH» broj 24/90) koji se primjenjivao samo na privredu.

10. Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), rješavajući povodom apelanticine žalbe protiv prvostepenog rješenja, donijela je Rješenje broj 03-34-1250/01 od 3. oktobra 2003. godine kojim je uvažila apelanticinu žalbu i poništila Rješenje Kantonalne komisije od 26. jula 2001. godine, te predmet vratila Kantonalnoj komisiji na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Instrukcija o primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu prestala da važi donošenjam Instrukcije o prestanku važenja Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 35/01).

11. U ponovnom postupku Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34- 395/00 od 4. februara 2004. godine kojim je apelanticinu žalbu usvojila i konstatirala da apelantica ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje zaposlenika na čekanju kod poslodavca, te je tuženoj naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja apelantici riješi radnopravni status.

12. S obzirom na to da tužena nije dobrovoljno izvršila svoju obavezu, apelantica je 23. marta 2004. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje rješenja od 4. februara 2004. godine. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-491/04 od 6. septembra 2004. godine, a 21. aprila 2005. godine tuženoj je naloženo da u naknadnom roku od 15 dana postupi po rješenju suda od 6. septembra 2004. godine.

13. Tužena je, zatim, donijela Rješenje o uspostavljanju radnopravnog statusa broj Ur. 293/05 od 17. oktobra 2005. godine, kojim je apelantici uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine. Navedenim rješenjem konstatirano je da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, te da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.179,52 KM.

14. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila prigovor Školskom odboru tužene a s obzirom na to da o njemu nije dobila odgovor, pokrenula je sudski postupak protiv tužene sa zahtjevom da se poništi Rješenje tužene broj Ur. 293/05 od 17. oktobra 2005. godine, da se vrati na posao, da joj se isplate neisplaćene plaće i da joj se uplate doprinosi iz radnog odnosa za traženi period.

15. Odlučujući o tužbi i opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu kojom je odbio apelanticin zahtjev za poništenje rješenja, te odbio zahtjev da se vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje posla i odbio zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. novembra 1993. godine do konačnog povratka na posao u iznosu od po 300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate. Također je odbio zahtjev da joj se izvrši uplata doprinosa iz radnog odnosa za traženi period.

16. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužena 17. oktobra 2005. godine donijela rješenje kojim je apelantici regulirala radnopravni status na osnovu rješenja Komisije kojim joj je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla od 1. novembra 1993. do 5. maja 2000. godine, sa kojim datumom joj je prestao radni odnos, te je utvrđeno da apelantici pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.179,52 KM. Taj sud smatra da je obaveza tužene time potpuno izvršena. Prema mišljenju tog suda, apelantici ne pripadaju ni plaće, a niti doprinosi po osnovu plaće, budući da, prema prigovoru koji je iznijela tužena, u smislu člana 106. Zakona o radu, apsolutno zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine. Također, i prema članu 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, povremena potraživanja, kao što su plaće i doprinosi na plaću, zastarijevaju za tri godine. Općinski sud smatra da potraživanja tužiteljice potječu počevši od 5. maja 2000. godine (kada joj je prestao radni odnos) pa unazad, a s obzirom na to da je tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, potraživanje je, prema mišljenju tog suda, zastarjelo.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-07-000-105 od 14. marta 2007. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude taj sud je naveo da je tužena svojim rješenjem od 17. oktobra 2005. godine apelantici uspostavila radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kada joj je prestao radni odnos, uz pravo na otpremninu. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća i uplatu doprinosa, Općinski sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, postupio pravilno, primjenjujući član 106. Zakona o radu, jer je apelantici radni odnos prestao zakonito 5. maja 2000. godine, a tužbu je podnijela nakon zakonom propisanog roka od tri godine, 13. aprila 2006. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporenih odluka, ističe da je nezadovoljna osporenim odlukama i navodi da smatra da je izvrgnuta očitoj diskriminaciji zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti, te da od 1993. godine do danas nije primila nikakvu novčanu pomoć, niti ima bilo kakvu socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Zbog navedenog, smatra da joj je povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u obrazloženju drugostepene presude navedeni razlozi zbog kojih je žalba odbijena i usljed čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Očitujući se na navode apelacije, Općinski sud je istakao da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, da je sud prvostepenu presudu donio 10. novembra 2006. godine, a objavio 7. decembra 2006. godine, te da je nakon izjavljene žalbe prvostepenu presudu potvrdio Kantonalni sud.

21. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelanticinu štetu zbog razloga navedenih u osporenim presudama, te ističe da apelantica ne daje nikakve nove razloge na osnovu kojih se može zaključiti da je drugačije tretirana od ostalih lica u istoj pravnoj situaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

(...)

(7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

(8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 360.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano.

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelantica je prvobitno podnijela apelaciju protiv rješenja Kantonalne komisije, a s obzirom na to da su u međuvremenu donesene presude redovnih sudova, kojima je njen tužbeni zahtjev odbijen, te da je apelantica dva puta po prijemu osporenih presuda dopunjavala apelaciju, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine naveo da se ovaj rok od 60 dana nužno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te zaključio da se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. U toj odluci Ustavni sud je usvojio stav da se mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu, u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke, dopunjavati apelaciju sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine).

27. S obzirom na to da su u ovom slučaju, u smislu već iznesenog stanovišta Ustavnog suda, u toku trajanja postupka povodom apelacije nastupile nove pravne okolnosti u odnosu na prvobitne navode apelacije, u smislu da je donesena prvostepena i drugostepena odluka, te imajući u vidu da je apelantica o novonastalim okolnostima obavijestila sud, Ustavni sud je 19. septembra 2006. godine zatražio od apelantice da precizira apelaciju. Postupajući po traženju Ustavnog suda, apelantica je u dopuni apelacije od 29. septembra 2006. godine obavijestila Ustavni sud da apelacijom osporava rješenje Kantonalne komisije, te da je pokrenula sudski postupak, koji je u toku, radi poništenja tog rješenja. U dopuni apelacije od 13. decembra 2006. godine apelantica je osporila Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000-296 od 7. decembra 2006. godine, a u dopuni od 19. marta 2007. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-07-000-105 od 14. marta 2007. godine.

28. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž- 07-000-105 od 14. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelantica navedenu presudu dostavila Ustavnom sudu 19. marta 2007. godine, dakle, u roku od 60 dana od dana kada je apelantica primila odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristila, apelacija je pravovremena u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantica osporava navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

(...).

31. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivano o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 17. oktobra 2005. godine o uspostavi radnopravnog statusa, vraćanje apelantice na posao, te isplatu plaća i doprinosa iz radnog odnosa. Na osnovu toga Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode. To znači da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

33. U kontekstu navedenog Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama čl. 106. i 143. Zakona o radu u vezi sa članom 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je apelantici radnopravni status reguliran rješenjem tužene od 17. oktobra 2005. godine tako da se tretira kao zaposlenik na čekanju posla od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine, sa kojim datumom joj je utvrđen prestanak radnog odnosa, uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.179,52 KM. Među strankama nije sporna činjenica da se apelantica pravovremeno obratila tuženoj zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa, te da u roku iz člana 143. stav 1. Zakona o radu nije bila pozvana na posao zbog čega joj je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, u pogledu postupanja redovnih sudova u dijelu u kojem je apelantica tražila da se poništi rješenje kojim joj je uspostavljen radnopravni status i kojim joj je istovremeno prestao radni odnos, nije uočio nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Apelantica je, naime, postupajući u skladu sa odredbama Zakona o radu, zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa podnijela prvo tuženoj, a nakon toga nadležnoj Kantonalnoj komisiji, koja je Rješenjem broj 10/2-34-395/00 od 4. februara 2004. godine, koje nije predmet ove apelacije, utvrdila da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla, te tuženoj naložila da apelantici riješi radnopravni status. Budući da je nesporno da tužena apelanticu nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu pozvala na rad, radni odnos joj je prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu prema izmijenjenoj odredbi člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu. To znači da rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter, pa su apelanticini navodi o povredi njenih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi da je proizvoljno primijenjeno pravo u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj 293/05 od 17. oktobra 2005. godine o uspostavi radnopravnog statusa apelantice, kao uposlenika na čekanju posla, i zahtjev za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje posla.

34. Međutim, u vezi sa apelanticinim navodima u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev za naknadu plaća i uplatu doprinosa, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 106. Zakona o radu. Naime, Kantonalni sud, potvrdivši prvostepenu presudu, usvojio je stav da je apelantica tužbu podnijela izvan propisanog roka od tri godine, prema članu 106. Zakona o radu i članu 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud obrazlaže da je apelantica tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, tražeći da joj se isplate neisplaćene plaće za period od 1. novembra 1993. godine do povratka na posao. Budući da joj je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, žalbeni sud je zaključio da je osnovan prigovor o zastarijevanju potraživanja koji je iznijela tužena, smatrajući da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelantica, prema članu 106. Zakona o radu, mogla zahtijevati ispunjenje obaveze.

35. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine zaključio da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenika na čekanju posla. Ustavni sud je, također, u neobjavljenoj Odluci broj AP 1920/06 od 25. januara 2008. godine usvojio isto stanovište. Razlozi dati u navedenim odlukama Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj zbog toga što je Rješenje Komisije broj 10/2-34- 392/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla, postalo pravosnažno u februaru 2004. godine. Tužena je navedeno rješenje provela tek nakon što je apelantica sudskim putem 23. marta 2004. godine zatražila da se rješenje izvrši, nakon čega je tužena 17. oktobra 2005. godine donijela rješenje kojim je apelantici uspostavila radnopravni status. To znači da apelantica, prije donošenja rješenja Kantonalne komisije kojim joj je uspostavljen radnopravni status na čekanju posla, nije ni mogla tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravomoćnosti rješenja Kantonalne komisije nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. aprila 2006. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenom na naknadu plaća apelantici za period od 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu. Iz navedenog proizlazi da je tužba u dijelu zahtjeva za naknadu plaća pravovremena, te da je u tom dijelu trebalo donijeti meritornu odluku.

36. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa, zbog zastarijevanja potraživanja, Ustavni sud, pozivajući se na svoju praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 60/05), smatra da je i u tom dijelu došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su sudovi i ovaj zahtjev odbacili zbog iznesenog prigovora o zastarijevanju potraživanja. U navedenoj odluci broj AP 311/04 Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, jer su redovni sudovi zaključili da apelant nije bio ovlašten da u redovnom sudskom postupku zahtijeva uplatu doprinosa iz radnog odnosa. Sud je to obrazložio time da apelant nije ovlašten da to zahtijeva u parnici, jer u sistemu obaveznog osiguranja to nije obligacionopravni odnos između apelanta i tuženog, već između tuženog kao poslodavca i nadležnog fonda penzijskog osiguranja, koji je uređen posebnim zakonom i posebnim vansudskim postupkom naplate. S obzirom na to da je citiranom odlukom Ustavnog suda utvrđeno da je apelant aktivno legitimiran da pred nadležnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa, proizlazi zaključak da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju morali da riješe apelanticin zahtjev za uplatu doprinosa, a ne da proizvoljno primijene odredbu iz člana 106. Zakona o radu, smatrajući da je i u tom dijelu prigovor o zastarijevanju osnovan. Razlozi koje je Ustavni sud naveo u dijelu apelacije koji se odnosi na isplatu plaća analogno se mogu primijeniti i u pogledu uplate doprinosa iz radnog odnosa.

37. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji su redovni sudovi u osporenoj presudi primijenili pozitivno-pravne propise u pogledu isplate plaća i uplate doprinosa proizvoljan i da predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U odnosu na preostali dio osporenih presuda, s obzirom na to da je tužena svojim Rješenjem od 17. oktobra 2005. godine apelantici uspostavila radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kada joj je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, Ustavni sud nije utvrdio nikakva kršenja apelanticinih ustavnih prava, te je apelacija u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

b) Ostali navodi

39. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije je povrijeđeno u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno protumačio član 106. Zakona o radu koji regulira zastarijevanje potraživanja prava iz radnog odnosa u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 143. Zakona o radu, koji se odnose na isplate plaća zaposlenicima na čekanju posla i uplate doprinosa iz radnog odnosa.

41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić