Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/06 (J. V., S. O., R. Č. i V. V.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3271/06

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3271/06, rješavajući apelaciju Jelisavke Vujinović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ranke Ćelić.

Djelomično se usvajaju apelacije Jelisavke Vujinović, Slavice Odžaković i Vidosave Vuković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Ž-06- 000 436 od 16. novembra 2006. godine.

Ukidaju se presude Okružnog suda Banja Luka br. 011-0-Ž-06- 000 328 od 25. oktobra 2006. godine, Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, u dijelovima u kojima su potvrđene prvostepene presude Osnovnog suda Gradiška br. RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, RS-25/04 od 22.

septembra 2005. godine i RS-29704 od 10. juna 2005. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice.

Predmeti se vraćaju Okružnom sudu Banja Luka koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Vujinović, podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Ž- 06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, u dijelu u kojem je potvrđena Presuda Osnovnog suda Gradiška broj RS-30/04 od 3.

marta 2006. godine, kao i tužbeni zahtjev za isplatu dijela plaće odbačen kao neblagovremen, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slavice Odžaković i Vidosave Vuković podnesene protiv presuda Okružnog suda Banja Luka br. Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Osnovnog suda Gradiška br. RS-25/04 od 22. septembra 2005. godine i RS-29704 od 10. juna 2005. godine, i tužbeni zahtjevi za isplatu dijela plaće odbačeni kao neblagovremeni, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jelisavka Vujinović, Slavica Odžaković, Ranka Čelić i Vidosava Vuković (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Banje Luke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su u periodu od 6. do 20. decembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republike Srpske- Osnovni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 25. decembra 2006. godine do 4. septembra 2007. godine, za svaki predmet pojedinačno, da dostave odgovore na apelacije.

3. Okružni sud je dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u periodu od 3. januara do 22. oktobra 2007. godine, a tuženi 12. januara 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelanticama 20. novembra 2008. godine.

5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3271/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3271/06, AP 3317/06, AP 3318/06 i AP 3396/06.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

AP 3271/06 apelantica Jelisava Vujinović

7. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, apelanticina tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu u kojem je tražila isplatu plaće za mjesece juni i juli 2001. godine, zimnicu i ogrev za 2002. godinu u ukupnom iznosu od 780,00 KM. Apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2003. godine u ukupnom iznosu od 612,00 KM, je odbijen.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je članom 83. Zakona o sudovima i sudskoj službi propisano da se na zaposlene u sudovima primjenjuju odredbe posebnih propisa kojima su utvrđeni položaj, prava i obaveze zaposlenih u državnim organima. Poseban propis je Zakon o radnim odnosima u državnim organima, međutim, nakon što je stupio na snagu Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske za državne službenike prestao je da važi Zakon o radnim odnosima u državnim organima, a odredbom člana 125. tog zakona propisano je da se na radne odnose državnih službenika, te pomoćno i tehničko osoblje zaposleno u organima državne uprave, primjenjuje Zakon o radu. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 105. Zakona o radu, kojim je navedeno da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Taj sud je istakao da je pogrešan navod žalbe da se na novčana potraživanja iz radnog odnosa kada su u pitanju rokovi imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja, a rok za pokretanje radnog spora iz člana 105. Zakona o radu je prekluzivan rok koji se ne može skraćivati niti produžavati, a podnošenje tužbe po proteku ovog roka ima za posljedicu ne samo gubitak prava na sudsku zaštitu već i samog prava.

10. U vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na odbijajući dio tužbenog zahtjeva Okružni sud je naveo da su članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrev), a ova davanja se isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Dalje, Okružni sud je naveo da apelantica nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima, te odluku prvostepenog suda kojom je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kao neosnovan smatra pravilnom i zakonitom. Na kraju je taj sud istakao da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je apelanticin zahtjev za isplatu ogreva i zimnice za 2002. godinu odbacio, jer je u tom dijelu tužba blagovremena. Međutim, kako je taj dio zahtjeva neosnovan i za tužiteljicu nastaju iste pravne posljedice, u cijelosti je potvrdio prvostepenu odluku. AP 3317/06 apelantica Slavica Odžaković

11. Presudom Osnovnog suda broj RS-25/2004 od 22. septembra 2005. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime plaće za mjesec juni isplati iznos od 124,00 KM i za mjesec juli 2001. godine iznos od 250,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.

12. Odlučujući o žalbi apelantice i tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu i apelanticinu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu a apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu.

AP 3396/06 apelantica Vidosava Vuković

13. Presudom Osnovnog suda broj RS-29/04 od 10. juna 2005. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime plaće za mjesec juni isplati iznos od 109,00 KM i za mjesec juli 2001. godine iznos od 219,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.

14. Odlučujući o žalbi apelantice i tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu i apelanticinu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu, a apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen višak apelanticinog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa.

15. U obrazloženju presuda u oba predmeta Okružni sud je dao jasne odgovore na žalbene navode apelantica da je primijenio član 105. Zakona o radu jer se radi o pravima iz radnog odnosa. Sud je naveo da su apelantice tužbe podnijele 26. decembra 2003. godine, a bile u obavezi da se obrate sudu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu svojih prava te prvostepeni sud nije mogao postupati po tužbi apelantica u dijelu kojim su tražile isplatu plaća za juni i juli 2001. godine, već je tužbe trebalo odbaciti kao neblagovremene.

16. Okružni sud je istakao da su tužbe blagovremeno podnesene samo za potraživanja u periodu od jedne godine unazad od dana podnošenja tužbe, odnosno za zimnicu i ogrev za 2002. i 2003. godinu i regres za godišnji odmor za 2003. godinu. Po ocijeni tog suda nisu osnovani navodi žalbi apelantica u pobijanju prvostepenih presuda u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa jer se prema članu 48. Kolektivnog ugovora ova davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. S obzirom da apelantice nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima prvostepene odluke Okružni sud smatra pravilnim i zakonitim.

AP 3318/06 apelantica Ranka Ćelić

17. Presudom Osnovnog suda broj RS-15/04 od 3. marta 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2002. i 2003. godinu u ukupnom iznosu od 1.020,00 KM. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

18. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da žalba pogrešno polazi od stava da za obavezu tužene nije odlučna činjenica je li tužena imala novčana sredstva izdvojena u svrhu isplate naknade za ogrev, zimnicu i regres, već da je prema članu 55. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora, te člana 48. stav 1. tač. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u pravosuđu, izričito propisana obaveza poslodavca da zaposlenima isplati ove naknade. Sud dalje navodi da su članom

48. Posebnog kolektivnog ugovora određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja, a ova davanja se isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava. S obzirom da apelantica nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima, to je pravilna i zakonita odluka kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacija

19. Apelantice se žale da su im povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice Jelisavka Vujinović, Slavica Odžaković i Vidosava Vuković kršenje ovih prava prije svega obrazlažu navodima o tome da su donijete odluke nezakonite zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbacili tužbeni zahtjev apelantica, odnosno da su pogrešno primijenili odredbe člana 105. Zakona o radu i rokove propisane navedenim članom. Apelantice navode da su u konkretnom slučaju sudovi trebali primijeniti Zakon o obligacionim odnosima i njime propisane rokove. Apelantice smatraju da se radi o njihovoj zarađenoj imovini, koja je neosnovano ostala kod tuženog i tuženi je koristi bez njihove saglasnosti, te je sud trebao primijeniti odredbe čl. 371, 372. ili 376. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odredbe kojima su određeni opći rokovi zastare od pet godina. Apelantice smatraju da kod novčanog potraživanja iz radnog odnosa nema primjene odredaba o prekluzivnim rokovima, nego se primjenjuju odredbe o rokovima zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima.

20. Sve apelantice se žale i na osporene presude jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. Apelantice navode da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica je li tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu zimnice, ogreva i regresa, nego je predmet tužbenog zahtjeva bio utvrđivanje obaveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca, a koja proizlazi iz odredbe člana 55. stav 1. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora, te odredbi člana 48. stav 1. tač. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u pravosuđu koje su jasne i obavezujuće, te nije od značaja činjenica jesu li ta sredstva planirana u budžetu tužene ili ne.

b) Odgovor na apelaciju

21. Okružni sud je u odgovoru na apelacije istakao da su predmetni sporovi iz radnog odnosa i da sud u toku cijelog postupka pazi jesu li ispunjene procesne pretpostavke za ostvarenje sudske zaštite, tj. je li tužba podnesena u roku iz člana 105. Zakona o radu. Ustav Bosne i Hercegovine ne sprečava domaće zakonodavstvo da materijalnopravnim propisima propiše uvjet i način ostvarivanja sudske zaštite. Okružni sud je također naveo da su predmet potraživanja apelantica prava iz radnog odnosa, ali ova prava radnik ostvaruje samo pod određenim uvjetima, odnosno radniku to pravo pripada ukoliko je poslodavac obezbijedio uvjete. Apelantice nisu ničim dokazale jesu li kod poslodavca bili obezbijeđeni uvjeti za izvršenje isplata, tj. materijalnih sredstava. Stoga, Okružni sud navode apelantica smatra neosnovanim i u svemu ostaje kod pravnih stavova iznesenih u drugostepenim odlukama.

22. Tuženi je također osporio navode iz apelacije, navodeći da se sredstva za isplatu zimnice, ogreva i regresa isplaćuju samo ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja, a za budžetske korisnike ova sredstva odobrava Vlada Republike Srpske i planiraju se u budžetu. Kako ova sredstva, istakao je tuženi, nisu za period na koji se odnose tužbeni zahtjevi obezbijeđena u budžetu Republike Srpske i doznačena budžetskim korisnicima i nisu dodijeljena ni jednom radniku, tužbeni zahtjevi su odbijeni na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporene odluke tuženi smatra pravičnim i na zakonu zasnovanim, te je predložio da Ustavni sud odbije apelacije.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 10.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, bliže se uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja.

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano ranijim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.» Opći kolektivni ugovor («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/98, 39/99 i 21/01) «Član 55.

Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja.

6. regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja odmora.

Član 57.

Poslodavac može na teret materijalnih troškova poslovanja u toku godine dodijeliti radnicima sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada iz člana 42. ovog kolektivnog ugovora prethodnog mjeseca za svako davanje. Kod dodjele ove pomoći moraju biti obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju i plaćenom odsustvu.» Poseban kolektivni ugovor za oblast pravosuđa («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/98 i 61/01) «Član 48.

Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja.

6. regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja odmora.

7. sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini do trostrukog iznosa najniže cijene rada iz prethodnog mjeseca s tim da kod dodjele ove pomoći budu obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju plaćenom odsustvu, kao i članovi porodica radnika-poginulih boraca.» U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

«Član 224.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

4. Ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.»

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelantica Jelisavke Vujinović, Slavice Odžaković i Vidosave Vuković u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u dijelovima osporenih presuda kojima su tužbeni zahtjevi za isplatu plaće odbačeni kao neblagovremeni, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

27. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

28. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

29. Ustavni sud primjećuje da su apelantice pokrenule postupak protiv tuženog radi isplate plaće, regresa, zimnice i ogreva. Dio tužbenog zahtjeva apelantica koji se odnosi na isplatu plaća je odbačen kao neblagovremen u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa odbijen je kao neosnovan. Apelantice se, između ostalog, žale na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog rokova za podnošenje tužbe koje su sudovi utvrdili. Međutim, Ustavni sud naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

30. Ustavni sud primjećuje da je u ovom dijelu predmet osporavanja apelacijom dio presuda kojim je tužba apelantica radi isplate plaća odbačena kao neblagovremena. U vezi sa tim Ustavni sud konstatira da su sudovi jasno i detaljno obrazložili način na koji su primijenili relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima. Naime, podnošenje tužbe zbog zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulirano je Zakonom o radu kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik s ciljem da zaštititi svoja prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava. Okružni sud je utvrdio da je potraživanje apelantica nastalo iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radu. Sud se pozvao na član 105. navedenog Zakona kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud pažljivo i jasno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rokove iz Zakona o radu koji je, kad su radni odnosi u pitanju, lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

31. S obzirom da se ovim dijelom apelacija osporava materijalno pravo koje je sud primijenio u vezi sa rokovima za podnošenje tužbe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi u tom dijelu nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelantica, a nezadovoljstvo apelantica pobijanom odlukom u ovom dijelu ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

32. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su navodi apelantica u ovom dijelu apelacija o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Okružnog suda br. Ž- 579/05 i 011-0-Ž-06-000 436, obje od 16. novembra 2006. godine, broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice i protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude su donesene u periodu od 25. oktobra do 16. novembra 2006. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 6. do 26. decembra 2006. godine, te Ustavni sud zaključuje da je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelantice osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i član 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

37. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor, ogreva i zimnice koje pripadaju apelanticama kao pravo iz radnog odnosa.

38. U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelantice se u konkretnom slučaju žale na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu.

40. Naime u pogledu isplate regresa, ogreva i zimnice Okružni sud je naveo da su članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja (regres zimnica i ogrev) i zaključio da se ova davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja i da apelantice nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima. Apelantice navode da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica je li tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu zimnice, ogreva i regresa nego je predmet tužbenog zahtjeva bio utvrđivanje obaveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca, a koja proizlazi iz odredbe člana 55. stav 1. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora te odredbi člana 48. stav 1. tač. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u pravosuđu, koje su jasne i obavezujuće, te nije od značaja činjenica jesu li ta sredstva planirana u budžetu tužene ili ne.

41. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).

42. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde pa, ukoliko bude povrijeđen bilo koji od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25).

43. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je «postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije», odnosno «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U vezi s tim postoje brojni primjeri sudske prakse kada se Ustavni sud upuštao u ocjenjivanje činjeničnog stanja i ocjenjivanje dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u ocjenjivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise.

44. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi obavezni da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. Kao prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: «Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.»

45. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni je li Okružni sud primijenio zakone i druge propise proizvoljno ili nije. U tom smislu Ustavni sud konstatira da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbama apelantica naveo da žalbe pogrešno polaze od stava da za obavezu tužene nije odlučna činjenica je li tužena imala novčana sredstva izdvojena u svrhu isplate regresa, ogreva i zimnice, već da je prema članu 48. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u pravosuđu izričito propisana obaveza da zaposlenima isplati ove naknade. Okružni sud je istakao da: «Članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora određene su isplate na teret materijalnih troškova poslovanja. Ova davanja isplaćuju se ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Za budžetske korisnike, u koje spada i tužiteljica, ova sredstva odobrava Vlada RS, planiraju se u okviru budžeta Republike Srpske[…]kako tužiteljica nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima (što je i općepoznata činjenica), to je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda kojom je odbijen ovaj dio tužiteljicinog zahtjeva kao neosnovan».

46. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, apelanticama ne pripada pravo na naknadu troškova zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu, s obzirom da sredstva za isplatu ovih materijalnih sredstva poslovanja nije odobrila Vlada Republike Srpske, niti su planirana u okviru budžeta Republike Srpske, niti su vršene isplate po ovom osnovu budžetskim korisnicima.

47. Ovakvo obrazloženje Okružnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, je arbitrarno.

48. Ustavni sud primjećuje da je među strankama nesporno da apelanticama pripada pravo na isplatu materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrev) kao i da se na konkretnu situaciju primjenjuje član 55. stav 6. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da poslodavac zaposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja regres u visini tri najniže cijene rada, a prema članu 57. istog kolektivnog ugovora poslodavac može dodijeliti radnicima na teret materijalnih troškova poslovanja sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada. Također je među strankama nesporno da su ove isplate na isti način regulirane i odredbama člana 48. Posebnog kolektivnog ugovora u oblasti pravosuđa. Odbijanje tužbenog zahtjeva apelantica redovni sud pravda nedostatkom sredstava, te činjenicom da su «općepoznate teškoće u pogledu isplate materijalnih troškova prema budžetskim korisnicima», odnosno da zbog nedostatka sredstava, nikom od radnika tužene nisu isplaćene naknade na ime zimnice i ogreva kao i regresa za relevantni period.

49. Ustavni sud smatra da Okružni sud nije mogao potvrditi prvostepene odluke kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice za relevantni period zbog nedostatka sredstava. Naime, nedostatak novca u budžetu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za neplaćanje naknade na ime zimnice, ogreva kao i regresa za predmetni period, a Okružni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantica, nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da u budžetu nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, ogreva i zimnice, koju je Okružni sud ponudio kao razlog da ni apelanticama ne pripada pravo na isplatu naknade za regres, zimnicu i ogrev, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Okružnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica.

50. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 6/08). U navedenom predmetu apelanticama-zaposlenicama Općinskog suda za prekršaje Kladanj nije isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora (regres). Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te zbog nepostojanja pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu mogli biti opravdan razlog iz kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelanticama. Dakle u svojoj Odluci AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, u sličnoj situaciji, Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje kada drugostepeni sud odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa iako je samo pravo na regres utvrđeno zakonom.

51. Ustavni sud zaključuje da to što tuženi nije osigurao sredstva ne može biti razlog da se odbije zahtjev apelantica, a propust Okružnog suda se ogleda u činjenici da je potvrdio prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantica zbog nedostatka sredstava, iako to nije njihova krivica. Prema tome, odluke redovnog suda kojim je i samo pravo na regres, ogrev i zimnicu apelanticama uskraćeno zbog nedostatka sredstava u budžetu je apsolutno proizvoljna. Naime, obaveza tuženog da isplati zimnicu i ogrev za 2002. godinu, te zimnicu, ogrev i regres za 2003. godinu, je utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima. Prema tome, sud je proizvoljno našao da apelanticama ne pripada pravo na regres, zimnicu i ogrev zbog nedostatka sredstava, odnosno pogrešno ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis kada je utvrdio da ne postoji obaveza tuženog da apelanticama isplati naknadu za ogrev, zimnicu i regres.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio pravo. Stoga je povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti navode apelantica o povredi njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljno primijeni materijalno pravo i potvrdi prvostepene presude u dijelovima u kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice, pozivajući se na nedostatak sredstava, iako su prava na regres, ogrev i zimnicu utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima.

55. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/06 (J. V., S. O., R. Č. i V. V.) | Sudska praksa | Aktio