Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1305/06 (M. P.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1305/06
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1305/06, rješavajući apelaciju Mihaila Perovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mihaila Perovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14.
marta 2008. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihaila Perovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U- 06-000-095 od 14. marta 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Trebinje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76. stav 2.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Mihailu Peroviću u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Općini Trebinje da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mihail Perović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 28. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine i broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. januara 2003. godine i 24. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za prostorno uređenje zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju 18. aprila 2008. godine, 16. aprila 2008. godine i 11. jula 2008. godine.
3. Ministarstvo je 7. maja 2008. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Odjeljenje za prostorno uređenje 22. maja 2008. godine. Također, Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. jula 2008. godine, a Okružni sud 2. juna 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. jula 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
A. Upravni postupak
6. Prema podacima iz spisa predmeta, proizlazi da je apelant suvlasnik sa 1/6 dijelova zgrade, koja je upisana na k.č. broj 2581, zk. ul. broj 53, k.o. Trebinje, i nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u istoj zgradi, u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. U oktobru 2002. godine u zajedničkom dvorištu predmetne zgrade srušene su dvije šupe-daščare koje su koristili apelant i Đoko Vučinić i započeta je izgradnja dvaju objekata, većih gabarita. Objekte su počeli da grade Đoko Vučinić i Milenko Bukvić, koji prije gradnje nije imao nikakvu šupu za korištenje.
7. Apelant je 24. oktobra 2002. godine podnio zahtjev Urbanističko-građevinskoj inspekciji Općine Trebinje za obustavljanje bespravne gradnje i rušenje navedenih objekata. Istom organu apelant je 13. novembra 2002. godine podnio zahtjev za učešće u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetne garaže, u svojstvu stranke u postupku, a na osnovu člana 38. Zakona o upravnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02). S obzirom na to da je prošao rok u kom je nadležni organ trebalo da odgovori, apelant je Ministarstvu podnio žalbu zbog šutnje administracije, a u istom predmetu je 15. maja 2003. godine uputio požurnicu.
8. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine data je urbanistička saglasnost Đoki Vučiniću za izvedene radove na rekonstrukciji šupe izgrađene na spornom zemljištu.
9. Dopisom Ministarstva broj 01-362-39/03 od 21. maja 2003. godine apelant je obaviješten da je doneseno rješenje kojim se investitori Đoko Vučinić i Milenko Bukvić upućuju da za izvedenu «rekonstrukciju» šupe u dvorištu pribave odobrenje za građenje u roku od 60 dana.
10. Apelant je, nakon toga, primio obavještenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362- 67-2/02-03 od 21. jula 2003. godine, kojim ga urbanističko-građevinski inspektor obavještava da je Rješenjem Odjeljenja broj 07-362-67-2/02-03 od 9. jula 2003. godine, investitoru Milenku Bukviću naređeno da o svom trošku poruši objekt šupe izgrađene u dvorištu stambenog objekta u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju, a u skladu sa članom 138. stav 1. tačka 8. Zakona o uređenju prostora Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 84/02, 14/03 i 112/06).
11. Apelant je ponovo, 3. septembra 2003. godine, podnio zahtjev za učešće u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetne garaže.
12. Nakon toga, apelant je 7. aprila 2004. godine od navedenog ministarstva dobio izvještaj Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362-28/04 od 26. marta 2004. godine u kome je navedeno da je u odnosu na investitora Milenka Bukvića ponovo postupak otpočeo, a u odnosu na investitora Đoku Vučinića da je pribavio rješenje o urbanističkoj saglasnosti.
13. Rješenjem Ministarstva broj 01-362-234/03 od 4. februara 2004. godine poništeno je u cijelosti Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 9. jula 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
14. Apelant je 16. aprila 2004. godine Odjeljenju za prostorno uređenje, Ministarstvu i Republičkoj urbanističko-građevinskoj inspekciji podnio prijedlog za ponavljanje postupka, te prijedlog za poništenje odobrenja za gradnju i ukidanje po pravu nadzora u predmetu broj 07-361- 278/03 u kome je Đoki Vučiniću dato odobrenje za gradnju. Također, i u predmetu broj 07-362-67- 2/02, kojim je investitoru Milenku Bukviću dato odobrenje za gradnju, podnesen je apelantov zahtjev za učešće u postupku.
15. Zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine odbačena je kao nepravovremena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364- 224/04 od 12. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zaključka Odjeljenja broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine.
16. Konačno, zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/02-03/04 od 20. jula 2004. godine odbačena je kao nepravovremena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kojim je Đoki Vučiniću, kao investitoru, odobrena rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine odbijena je apelantova žalba protiv zaključka Odjeljenja za prostorno uređenje od 20. jula 2004. godine.
B. Sudski postupak
17. Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine je odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijelo lice koje se deklariralo kao opunomoćenik tužioca, a nije priložilo punomoć, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. augusta 2006. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak.
19. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelantovu tužbu ponovo odbacio kao neurednu, jer apelantov zastupnik u ostavljenom roku nije dostavio sudu punomoć za zastupanje.
20. Protiv navedenog Rješenja Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje tog rješenja Vrhovnom sudu. Prema aktu broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. jula 2008. godine, koji je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud, postupak povodom zahtjeva za preispitivanje je u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361- 278/03 od 25. februara 2004. godine, kao i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364- 653/02 od 10. marta 2003. godine, žaleći se da je ovim aktima povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Posebno ističe da postupak traje predugo, pa je time povrijeđeno i apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. On smatra da su upravni organi Općine Trebinje, Republike Srpske, kao i nadležni redovni sudovi povrijedili navedena ustavna prava činjenicom da su omogućili bespravnu izgradnju garaža na zemljištu za koje apelant navodi da pripada njemu i da on ima pravo korištenja. On detaljno iznosi hronologiju pravnih radnji, svojih postupaka i akata organa koji su rješavali sporni predmet. Apelant navodi da se iz njegovih navoda može zaključiti da se «skoro pune četiri godine» on ne može izboriti za svoje pravo na mirno i «faktičko korištenje zajedničkog dvorišta i šupe-daščare» koje su mu onemogućili Đ.V. i M.B. njenim rušenjem i bespravnom izgradnjom dvaju objekata od betonskih elemenata. Time je, kako se navodi u apelaciji, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, kao i odlučivanje u razumnom roku, kao elementi prava na pravičan postupak. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija uvaži, osporena rješenja ponište, naredi rušenje oba bespravno izgrađena objekta uz plaćanje kompenzacije apelantu u iznosu od 10.000 KM.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je dostavio svoju Odluku broj 118-0-Uvp-06-000 014 od 30. augusta 2006. godine, ne izjašnjavajući se o navodima apelacije. Osim toga, Vrhovni sud je dostavio i akt broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. jula 2008. godine, kojim Ustavni sud obavještava da je u toku postupak povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke.
23. S obzirom na činjenično i pravno stanje predmeta, Okružni sud je ocijenio da nije neophodno da daje odgovor na navode iz apelacije.
24. U odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Ministarstvo se navodi da je apelantova žalba na Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine odbačena kao nepravovremena Zaključkom tog organa broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine. Apelant je protiv tog zaključka izjavio žalbu koja je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-364-224/04 odbijena kao neosnovana. Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog drugostepenog rješenja.
25. Također, u odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Odjeljenje za prostorno uređenje se navodi da je Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. aprila 2004. godine apelantova žalba odbačena kao nepravovremena Zaključkom tog organa broj 07-361-278/02 od 20. jula 2004. godine. Protiv tog rješenja apelant je izjavio žalbu koja je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine odbijena kao neosnovana. Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, protiv ovog rješenja apelant, također, nije pokrenuo upravni spor. Zbog navedenih razloga, Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o upravnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02) relevantne odredbe glase:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 38.
Stranka je lice po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.
27. U Zakonu o uređenju prostora Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 84/02, 14/03 i 112/06) relevantne odredbe glase:
Član 138.
U izvršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem da naredi rušenje građevine.[....].
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koji se ne odnose na dužinu postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
31. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
32. Ustavni sud ističe da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na način propisan zakonom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 40, stav 37), a isti stav je usvojio i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dopuštaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u naročitim okolnostima, odnosno kada se može dokazati da postoji administrativna praksa kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju naročitih okolnosti, a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989), da su stari i bolesni (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991) i sl.
33. U konkretnom slučaju apelant se žali na Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine, kojim je odbačena apelantova tužba koju je podnio radi poništenja rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o zakonitosti osporenog rješenja, već je tužbu odbacio zbog formalnih razloga, a u obrazloženju Rješenja je naveo da apelant nije uz tužbu, ni nakon izričitog traženja suda, dostavio punomoć za svoga zastupnika. Okružni sud je zaključio da se apelant nije mogao osloboditi obaveze da u ostavljenom roku dopuni tužbu u navedenom smislu. Međutim, da bi se raspravljalo o pitanju zakonitosti i pravilnosti rješenja koje je osporeno odbačenom tužbom, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti urednu tužbu ili opravdati nemogućnost pravovremenog podnošenja takve tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
34. Također, apelant se žali i na Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kojim je odobrena Đoki Vučiniću, kao investitoru, rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Prema stanju spisa, u odnosu na ovo pitanje, apelant je nepravovremeno protiv tog rješenja podnio žalbu koja je odbačena Zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje od 20. jula 2004. godine, a koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 01-361- 448/04 od 21. novembra 2005. godine. Prema tome, pošto nepravovremenim podnošenjem žalbe na osporeno rješenje nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na navode o povredi navedenih ustavnih prava ne može razmatrati.
35. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Dalje, apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine.
37. U vrijeme podnošenja apelacije postupak još nije bio okončan. Međutim, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
39. Apelant se žalio na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, te da je, zbog pretjerane dužine postupka odlučivanja, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je zahtjev za obustavljanje bespravne gradnje podnesen 24. oktobra 2002. godine. Dalje, posljednja odluka koja je donesena u ovom postupku je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine, kojim je sud odbacio apelantovu tužbu u upravnom sporu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vrijeme koje se uzima u obzir pri utvrđivanju da li je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, s obzirom na razuman rok, do donošenja posljednje odluke u konkretnom postupku, trajao više od pet godina.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za obustavljanje bespravne gradnje. U postupku je trebalo utvrditi da li lice na koje se apelant žali ima pravo da izgradi objekt-garažu prema važećim propisima i da li tu gradnju, ako se utvrdi da uvjeti za to ne postoje, treba obustaviti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom, već o jednostavnom predmetu. Ustavni sud zapaža da su upravni i sudski organi u postupku koji je trajao više od 5 godina donosili odluke o apelantovom zahtjevu za obustavljanje bespravne gradnje. U izjašnjenju Službe za prostorno uređenje o navodima u apelaciji se navodi da je ovaj organ, odlučujući o predmetnom zahtjevu, osigurao efikasno ostvarenje apelantovih prava i pravnih interesa, navodeći da nije bilo kršenja ustavnih prava na koje se apelant poziva.
45. Imajući u vidu apelantov prigovor, Ustavni sud konstatira da je Zaključkom Odjeljenja broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine odbačena kao nepravovremena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zaključka Odjeljenja od 3. juna 2004. godine. Apelant je protiv navedenog Rješenja Ministarstva od 12. oktobra 2004. godine pokrenuo upravni spor nakon čega je Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine apelantova tužba u ovoj upravnoj stvari odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijelo lice koje se deklariralo kao apelantov opunomoćenik, a nije priložilo punomoć, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu.
46. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. augusta 2006. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Okružni sud je novim Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelantovu tužbu ponovo odbacio.
47. Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve postupke, odnosno metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je pravovremeno podnio zahtjev za obustavljanje bespravne gradnje, bio lično angažiran u vezi sa predmetom ili uz pomoć advokata. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini konkretnog postupka. Uostalom, urgencije koje je podnosio nadležnim organima jasno ukazuju na to da je njegova angažiranost u vezi sa rješenjem ovog pravnog pitanja bila znatna.
48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao više od pet godina, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudskih organa i apelanta, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
49. Apelant je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja ustavnih prava koje je naveo u apelaciji u iznosu od 10.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovnim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
50. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni upravni i sudski organi odgađali da se donese odluka, Ustavni sud u konkretnom slučaju odredio je da se apelantu isplati iznos od 750 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 60 dana od dana donošenja ove odluke.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada drugostepeni upravni organ i sud u upravnom sporu poništavaju osporene akte i predmet vraćaju upravnom organu na ponovni postupak umjesto da, na utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih procesnih odredaba, donesu odluku o meritumu spora.
52. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić