Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3227/08 (Z. O.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3227/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3227/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
08-000 581 od 12. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2311/02 od 15. januara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, podnio je 11. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 581 od 12. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2311/02 od 15. januara 2008. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se utvrdilo da apelant ima pravo obavljati advokatsku djelatnost ili privremenu mjeru kojom bi se utvrdilo da apelant ispunjava uslove iz člana 301. Zakona o parničnom postupku ili privremenu mjeru kojom bi se zabranilo Okružnom sudu i Osnovnom sudu da uskraćuju apelantu pravo na obavljanje advokatske djelatnosti, te da privremena mjera ostane na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-2311/02 od 15. januara 2008. godine uskraćeno je apelantu dalje zastupanje tužioca Bore Lolića u predmetu pod poslovnim brojem P-2311/02. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Izvršnog odbora Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Advokatska komora RS) broj 01-02-128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine apelant brisan iz imenika advokata Advokatske komore RS. Konstatovano je da je Presudom Okružnog suda broj U-208/04 od 12. avgusta 2004. godine tužba apelanta uvažena i Rješenje Izvršnog odbora Advokatske komore RS broj 01-02-
128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine oglašeno ništavim. Nadalje, sud je naveo da je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine presuda Okružnog suda preinačena, tako što je tužba apelanta odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije mogao preduzimati radnje u predmetnom postupku nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, te je iz tog razloga odlučio kao u dispozitivu rješenja.
3. Protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-2311/02 od 15. januara 2008. godine apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 011-0-Gž-08-000 581 od 12. septembra 2008. godine žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da postojanje urednog punomoćja ima značaj procesne pretpostavke za preduzimanje pravnih radnji u postupku u ime stranke, te da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašteno za zastupanje. Sud je naveo da je odredbama člana 301. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) propisano da punomoćnik može biti: advokat, advokatsko društvo ili zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i za pravna lica zaposlenik kod tog pravnog lica, a za fizička lica bračni, odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini. Nadalje, sud je naveo da je odredbama člana 30. stav 1. Zakona o advokaturi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 30/07) propisano da se pravo na obavljanje advokatske djelatnosti stiče danom upisa u imenik advokata Advokatske komore. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji nedostatak u pogledu zastupanja tužioca u predmetnoj pravnoj stvari, budući da punomoćnik stranke može biti samo advokat koji je upisan u imenik Advokatske komore RS ili odgovarajući imenik Advokatske komore Federacije BiH u smislu odredbi člana 29. stav 1. Zakona o advokaturi.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. S obzirom da apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom uopšte primjenjive na apelantov slučaj.
7. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Kőnig protiv savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
8. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da apelant ne ispunjava uslove propisane relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o advokaturi za zastupanje stranke u predmetnom sudskom postupku. Dakle, u predmetnom postupku redovni sudovi nisu rješavali o pravu apelanta na obavljanje advokatske djelatnosti već su samo rješavali o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja uslova za zastupanje tj. da li je apelant upisan u imenik Advokatske komore kao uslov za zastupanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o pravu na imovinu apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić