Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/06 (DOO «Tehnograd-company» Tuzla)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2235/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2235/06, rješavajući apelaciju DOO «Tehnograd-company» Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Tehnograd-company» Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-54/05 od 30. marta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-
232/03 od 20. jula 2004. godine i Djelimične presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Ps-238/01 od 2. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Tehnograd-company» Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-54/05 od 30. marta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda, broj Pž-232/03 od 20. jula 2004. godine i Djelimične presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-238/01 od 2. oktobra 2003. godine.
2. Djelimičnom presudom Kantonalnog suda, broj Ps-238/01 od 2. oktobra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), isplati dug u iznosu od 306.652,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. februara 1998. godine pa do isplate, dok je sud zaključio da će o protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka odlučiti u konačnoj presudi.
3. U obrazloženju Djelimične presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na osnovu Ugovora o građenju od 24. oktobra 1995. godine apelant, kao izvođač radova, za tuženu, kao naručioca radova, izvršio ugovorene poslove izgradnje objekta vodosnabdijevanja sa izvorišta Sprečko polje, što je konstatovano u obračunskoj situaciji broj 93. od 30. decembra 1997. godine, koja je potpisana i ovjerena od obje ugovorne strane. Sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizlazi da su ugovorne strane ugovorile dvije cijene za izvedene ugovorene radove i to ugovorena cijena iz člana 3. za koju je određeno da će se plaćati u smislu člana 8. Ugovora u toku izvođenja radova (po obračunskim situacijama), a da će se tržišna cijena iz člana 5. (ugovorena cijena na koju se dodaju troškovi materijala, goriva, maziva, troškovi ishrane radnika i mjesečnih paketa) isplatiti izvođaču kada se za to steknu uslovi, odnosno u zavisnosti od ratnih okolnosti. Sud je naveo da je nesporno da je tužena isplatila apelantu vrijednost ugovorenih radova tj. iznos ugovorene cijene iz člana 3. Ugovora, odnosno Aneksa I, II i III Ugovora, ali da nije isplatila cijenu za ugovorene radove iz člana
5. Ugovora tzv. tržišnu cijenu radova, koja u konkretnom slučaju i predstavlja predmet tužbenog zahtjeva. Međutim, sud je naveo da je za predmetno potraživanje tužena u toku postupka istakla prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
4. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je zaključio da je isti osnovan u smislu odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO); kojom je propisano da međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Naime, sud je naveo da je odredbama člana 5. i 8. Ugovora o građenju određeno da će se plaćanje tzv. tržišne cijene radova izvršiti u zavisnosti od ratnih okolnosti i kada se za to steknu finansijski uslovi. Nadalje, sud nalazi da iz navoda apelanta i pisanog podneska koji je apelant uputio tuženoj pod brojem 266-
1/98 od 23. januara 1998. godine, proizlazi da je apelant pozvao tuženu da isplati tržišnu cijenu radova iz člana 5. predmetnog Ugovora, shodno članu 324. ZOO, smatrajući da su se stekli uslovi za plaćanje. S obzirom da je tužena navedeni podnesak zaprimila 26. januara 1998. godine, sud je utvrdio da je tužena nakon toga datuma pala u docnju sa plaćanjem duga, odnosno da je pala u docnju 10. februara 1998. godine, kao datuma od kada je apelant računao dospjelost za plaćanje zateznih kamata. Imajući u vidu da je apelant predmetnu tužbu podnio 4. jula 2001. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine od kada je tužena pala u docnju, sud je zaključio da je istaknuti prigovor zastare od strane tužene osnovan, odnosno da je nastupila zastara potraživanja u smislu člana 374. ZOO. U pogledu protivtužbenog zahtjeva koji je postavila tužena, kao i troškova postupka, sud je ocijenio da se nisu stekli uslovi za odlučivanje o tim zahtjevima, navodeći da će o istim odlučiti u konačnoj presudi.
5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Djelimične presude Kantonalnog suda, broj Ps-238/01 od 2. oktobra 2003. godine, Vrhovni sud je donio Presudu, broj Pž-232/03 od 20. jula 2004. godine kojom je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta da obaveza plaćanja još uvijek nije dospjela, te da samim tim ni zastara potraživanja nije mogla nastupiti. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je tužena pala u docnju onog momenta kada je apelant pismeno zatražio od tužene ispunjenje obaveze. Budući da je tužena pala u docnju 26. januara 1998. godine, a da je apelant podnio tužbu nadležnom sudu 4. jula 2001. godine, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je protekao trogodišnji rok u kojem društveno pravna lica mogu potraživati ispunjenje dužnikove obaveze iz ugovora o prometu robe i usluga u smislu člana 374. ZOO.
6. Protiv Presude Vrhovnog suda broj Ps-232/03 od 20. jula 2004. godine apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj Rev-54/05 od 30. marta 2006. godine odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je potvrdio kao pravilne zaključke nižestepenih sudova u pogledu zastare potraživanja u smislu člana 374. ZOO, navodeći da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 371. ZOO kojom je propisan opšti rok zastarjelosti potraživanja od pet godina. Također, Vrhovni sud je odbio revizioni prigovor da je u vrijeme nastanka ugovornog odnosa, apelant bio društvo sa 100% privatnim kapitalom navodeći u tom smislu da iz Rješenja Kantonalne agencije za privatizaciju o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, od 10. jula 2000. godine proizilazi da je ukupan kapital apelanta iznosio 1.432.415,00 KM od čega je 100% državni kapital. S obzirom na to, sud je naveo da ne može prihvatiti kao osnovane navedene revizione prigovore, budući da je revizijski sud vezan za činjenična utvrđenja nižestepenih sudova.
7. Apelant je naveo da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je u vrijeme nastanka obligacionog odnosa između tužene i apelanta, kao i u vrijeme podnošenja tužbe, apelant bio društvo u mješovitom vlasništvu sa državnim i dioničkim (privatnim) kapitalom, zbog čega smatra da se nije mogao primijeniti zastarni rok od tri godine iz člana 374. ZOO, već opšti zastarni rok od pet godina u smislu odredaba člana 371. ZOO. Nadalje, apelant je naveo da je ispunjenje navedenog ugovora u pogledu plaćanja izvedenih radova odgođeno do nastupanja uslova kako je predviđeno članom 5. i 8. Ugovora o građenju, a čije nastupanje je u vrijeme zaključenja ugovora bilo neizvesno i neodređeno. Shodno tome, apelant smatra da se nastupanje uslova za plaćanje moglo utvrditi jedino potpunom saglasnošću volja ugovornih strana, a u suprotnom da je tu činjenicu trebao utvrditi sud. U vezi s tim, apelant navodi da nadležni sudovi nisu sa sigurnošću utvrdili kada je ispunjen uslov iz člana 5. Ugovora o građenju i kada je tužena pala u docnju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud je utvrdio da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog zakona kojima je regulisano pitanje zastare, konkretno primjena roka od tri godine iz člana 374. ZOO. Prema apelanovom mišljenju u njegovom slučaju je trebao biti primjenjen zastarni rok od pet godina, dok su redovni sudovi ocjenili da je apelantovo potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 374. ZOO kojima je propisano da međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Apelant je, nezadovoljan ovakvim odlučenjem redovnih sudova zatražio od Ustavnog suda da, u suštini, postupi po njegovoj apelaciji kao sud 'četvrte instance' i ponovo odlučuje o pitanju zastare. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također Ustavni sud naglašava da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i sveobuhvatno ispitali pitanje zastare potraživanja i zaključili da je apelant propustio podnijeti tužbu u roku koji propisuje ZOO, o čemu su dali detaljna obrazloženja svojih odluka, i nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Naročito, sudovi su razmotrili sve dokaze koje je apelant ponudio kao potvrdu navoda da njegovo potraživanje nije zastarjelo, ali su utvrdili da niti jedan prigovor apelanta u tom smislu nije moguće prihvatiti. U konkretnom slučaju apelant je propustio da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO zahtjeva ispunjenje obaveze iz ugovora, zbog čega je izgubio pravo da sudskim putem traži ispunjenje obaveze od strane tužene. Ustavni sud smatra da su zaključci sudova detaljno i jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant je, također, naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije posebno obrazložio kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog zakona. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić