Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/06 (C. L.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2487/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2487/06, rješavajući apelaciju Cvijetina Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijetina Lazića, podnesena radi nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-68/04, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijetin Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je, 22. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-68/04.
2. Apelant je, 20. avgusta 2002. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Opštine Lopare (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete. Presudom Osnovnog suda, broj P-132/02 od 11. decembra 2003. godine, obavezana je tužena da aplantu na ime uređenja gradskog građevinskog zemljišta, bliže navedenog u izreci presude, isplati iznos od 6.730 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. februara 2000. godine, pa do konačne isplate, te da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 390 KM, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva, odbijen je kao neosnovan.
3. Apelant je, 18. decembra 2003. godine izjavio žalbu Okružnom sudu protiv prvostepene presude koja je kod tog suda primljena 4. februara 2004. godine, pod brojem Gž-68/04.
4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku jer postupak po njegovoj žalbi traje nerazumno dugo, protivno prinicipima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je navedeno da se štetni događaj odnosno radnja kojom mu je pričinjena šteta desio 1991. godine, što je Okružni sud trebao imati u vidu te prioritetno riješiti njegov predmet, ali da to sud nije učinio zbog čega apelant trpi ogromnu štetu. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 750 KM, radi nerazumno dugog trajanja žalbenog postupka
5. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelantova žalba riješena presudom tog suda, broj GŽ:68/04 od 22. augusta 2006. godine, kojom je apelantova žalba odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je žalba tužene uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje je navedeno da je predmet povodom žalbe apelanta zaprimljen kod ovog suda 4. februara 2004. godine, ali da isti nije mogao biti riješen u kraćem vremenskom roku iz razloga jer je sud četiri godine i sedam mjeseci imao velikih kadrovskih problema, s obzirom da je zbog reforme pravosudnog sistema u BiH od novembra 2001. godine do 8. marta 2004. godine radio bez šest sudija, a da su tek 1. juna 2006. godine na drugostepenom građanskom referatu popunjena sva mjesta stalnih sudija i dvoje dodatnih sudija. Nakon toga, sud je napravio Plan rješavanja predmeta kojim je predviđeno da se predmeti hitne prirode odmah uzmu u rad što je i učinjeno. Stoga sud navodi da se u ovom slučaju ne radi o namjernom i neažurnom radu suda, već da je razlog nedonošenja odluke o žalbi apelanta objektivne prirode. Budući da je sud donio odluku u ovom predmetu 22. avgusta 2006. godine, dakle isti dan kada je podenesena i apelacija, Okružni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/) kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
9. Ustavni sud je utvrdio da nije bilo apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka pred Okružnim sudom. Iako apelant nije osporio dužinu postupka pred Osnovnim sudom Ustavni sud, slijedeći princip da se razumnost trajanja postupka ocijenuje u odnosu na postupak u cijelini, ukazuje na to da je postupak pred Osnovnim sudom okončan u roku od godinu dana i četiri mjeseca, što je, u konkretnom slučaju predstavljalo 'razumno' vrijeme na prvoj instanci. Što se tiče žalbenog postupka Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud iznio razloge kojima opravdava dužinu trajanja postupka ti razlozi su se odnosili na veliki broj zaprimljenih predmeta koje sud nije mogao blagovremeno rješavati u odnosu na broj sudija koji su radili na građanskom referatu. Posebno je ukazano na činjenicu da i nakon izvršenog izbora sudija u okviru reforme pravosuđa, u ovaj sud nisu izabrane sve sudije tako da su tek od 1. juna 2006. godine na drugostepenom građanskom referatu popunjena sva mjesta stalnih sudija. Osnovanost tvrdnje da su se predmeti, uz postojeći broj sudija, rješavali dovoljno efikasno Okružni sud potkrepljuje i činjenicom da kada je predmet apelanata po redoslijedu rješavanja dodijeljen postupajućem sudiji 28. septembra 2005. godine odluka je donesena u roku od 11 mjeseci. Dakle, nepostupanje Okružnog suda po apelantovj žalbi opravdava se objektivnim razlozima vezanim za reformu pravosuđa, što se principijelno ne bi moglo prihvatiti kao stalni opravdavajući razlog za dužinu trajanja postupka jer je dužnost države da obezbijedi efikasan rad sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da su razlozi koji su uticali na dužinu trajanja postupka bili privremeni i da su otklonjeni ne samo popunjavanjem upražnjenih sudijskih radnih mjesta nego i realizacijom sačinjenog plana i programa mjera za rješavanje predmeta koji su u sud primljeni tokom ranijih godina. Imajući u vidu izneseno, kao i činjenicu da je postupak pred prvostepenim sudom okončan u razumnom roku, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka nije prešla granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije smatrao potrebnim posebno razmotriti kriterije složenosti postupka i značaja predmeta za stranku. Ustavni sud je zaključio da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i apelant stoga nema «opravdan zahtjev» koji bi ukazivao na potrebu meritornog rješavanja predmeta.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić