Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2238/06 (J. B. i B. M.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2238/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2238/06 i drugi, rješavajući apelaciju Jagode Borojević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Jagode Borojević i Borke Milaković podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-06-000 437 od 30. juna 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 435 od 12. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci, broj RS 12/04 od 3. marta 2006. godine i RS 80/05 od 3. marta 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Jagoda Borojević i Borka Milaković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupaju advokati Milenko i Radmila Plavšić, podnijele su, 21. jula 2006. godine i 6. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 437 od 30. juna 2006. godine i Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 435 od 12. septembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS 12/04 od 3. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj Rs 80/05 od 3. marta 2006. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-

2238/06 i AP-2999/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-2238/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

Činjenice u predmetu AP-2238/06

3. Apelantica je podnijela tužbu 26. decembra 2003. godine, protiv Republike Srpske, Osnovni sud Banjaluka, zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate plate za mjesec juni i juli 2001. godine i isplatu ogrijeva i zimnice za 2002. i 2003. godinu, kao i regresa za 2003. godinu. Osnovni sud je donio Presudu, broj RS 12/04 od 3. marta 2006. godine, kojim je tužba apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu plate za mjesec jun i jul 2001. godine, zimnice i ogrijeva za 2002. godinu odbačena, a tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da joj se isplati zimnica, orgrijev i regres za 2003. godinu je odbijen. Apelantica je obavezana da tuženom plati troškove postupka.

4. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu. Okružni sud donio je Presudu, broj 011-0-Ž-06-000 437, od 30. juna 2006. godine, kojom se žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Činjenice u predmetu AP-2999/06

5. Apelantica je podnijela tužbu 1. aprila 2004. godine protiv tuženog radi isplate plate za mjesec juni i juli 2001. godine i isplatu ogrijeva i zimnice za 2002. i 2003. godinu, kao i regresa za 2003. godinu. Osnovni sud je donio Presudu, broj RS 80/05 od 3. marta 2006. godine, kojim je tužba apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu plate za mjesec jun i jul 2001. godine, zimnice i ogrijeva za 2002. godinu odbačena, a tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da joj se isplati zimnica, orgrijev i regres za 2003. godinu je odbijen. Apelantica je obavezana da tuženom plati troškove postupka.

6. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu. Okružni sud donio je Presudu, broj 011-0-Ž-06-000 435, od 12. septembra 2006. godine, kojom se žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

7. U obrazloženju prvostepenih presuda u oba predmeta Osnovni sud je naveo da su apelantice podnijele tužbu 26. decembra 2003. godine, odnosno 1. aprila 2004. godine, radi isplate plate za juni i juli 2001. godine. Sud je našao da je u konkretnom slučaju protekao rok iz člana 105. Zakona o radu, na koji sud pazi po službenoj dužnosti i koji je prekluzivan. Naime, navedenim članom je propisano da radnik kojem je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najkasnije u roku od tri godine od učinjene povrede, zbog čega je sud utvrdio da su tužbe apelantica neblagovremene. U odnosu na zahtjev apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice, sud se pozvao na relevantne odredbe Opšteg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa, kojima je određeno da poslodavac zaposlenim može isplatiti na ime materijalnih troškova poslovanja regres, zimnicu i orgrev, međutim, apelantice nisu dokazale da je tuženi imao sredstava i da je ostalim zaposlenim isplatio sredstva za regres, zimnicu i orgrev.

8. U obrazloženju presuda Okružni sud je dao jasne odgovore na žalbene navode apelantica da je primjenio član 105. Zakona o radu jer se radi o pravima iz radnog odnosa, te obrazložio da nije udovoljeno zahtjevu apelantica za isplatu regresa, zimnice i ogreva, jer to nije pravo koje se automatski aktivira, već pod uslovom da poslodavac ima obezbijeđena sredstva.

9. Apelantice se žale da su im povrijeđena pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelantice obrazlažu navodima o tome da su donijete odluke nezakonite iz razloga što su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su odbacili tužbeni zahtjev apelantica, odnosno da su pogrešno primijenili odredbe člana 105. Zakona o radu i rokove propisane navedenim članom. Apelantice navode da su u konkretnom slučaju sudovi trebali primjenili Zakon o obligacionim odnosima i njime propisane rokove. Apelantice smatraju da se radi o njihovoj zarađenoj imovini, koja je neosnovano ostala kod tuženog i tuženi je koristi bez njihove saglasnosti, te je sud trebao primjeniti odredbe čl. 371, 372. ili 376. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odredbe kojima su određeni opšti rokovi zastare od pet godina. Apelantice smatraju da kod novčanog potraživanja iz radnog odnosa nema primjene odredaba o prekluzivnim rokovima, nego se primjenjuju odredbe o rokovima zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima. Iz navoda apelacija proizilazi da je predmet osporavanja apelacijom isključivo dio presude kojim je tužba odbačena zbog nepodnošenja tužbe u zakonskom roku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

U vezi sa pravom na pravično suđenje

12. Apelantice su pokrenule postupak protiv tuženog radi isplate plate, regresa, zimnice i ogreva. Dio tužbenog zahtjeva apelantica koji se odnosi na isplatu plata je odbačen kao neblagovremen, u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu odbijen je kao neosnovan. Apelantice se isključivo žale na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog rokova za podnošenje tužbe koje su sudovi utvrdili. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom primjena materijalnih propisa i to isključivo u dijelu presuda kojim je tužba apelantica radi isplate plata odbačena kao neblagovremena. U vezi sa tim Ustavni sud konstatuje da su sudovi jasno i detaljno obrazložili način na koji su primijenili relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima. Naime, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 63/03), kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava. Osnovni i Okružni sud su utvrdili da potraživanje apelantica nastalo iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radu ("Službeni glasnik RS", br. 38/00, 40/00 i 47/02). Osnovni sud se pozvao na član 105. navedenog Zakona kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa. Drugostepeni sud je potvrdio pravilnost prvostepene odluke, sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da su sudovi pažljivo i jasno obrazložili zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rokove iz Zakona o radu koji je, kad su radni odnosi u pitanju, lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

14. Obzirom da se apelacijom osporava materijalno pravo koje su sudovi primjenili u vezi sa rokovima za podnošenje tužbe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi u tom dijelu nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelantica, a nezadovoljstvo apelantica pobijanim odlukama u ovom dijelu ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

U vezi sa pravom na imovinu

16. Apelantice također, smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantice nisu konkretno pozvale na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da nisu navele konkretno u čemu se sastoji povreda prava na imovinu. Ustavni sud ukazuje da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, te na navodima o tome da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima a ne odredbe Zakona o radu. Međutim, ovo pitanje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

U vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek

17. U vezi sa navodima apelantica da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da apelantice samo paušalno navode povredu tog prava, te da u toku redovnog postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nisu dostavile niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelantice su podnošenjem tužbe ostvarile pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu raspravlja o njihovom tužbenom zahtjevu, a imale su na raspolaganju i koristile propisane pravne lijekove. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantica (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta i odbacivanje tužbe kao neblagovremene ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićen članom 13. Evropske konvencije.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2238/06 (J. B. i B. M.) | Sudska praksa | Aktio