Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2190/06 („Metalogradnja-Mustafić“d.o.o. Konjic)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javni interes
- Kamata
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2190/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2190/06, rješavajući apelaciju „Metalogradnje-Mustafić“ d.o.o. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Metalogradnje-
Mustafić“ d.o.o. Konjic, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Pž-06-000037 od 25. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj Ps-32/03-K od 13. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Metalogradnja-Mustafić“d.o.o. Konjic, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnio je, 17. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljenjm tekstu: Kantonlni sud), broj 007-0-Pž-06-000037 od 25. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-32/03-K od 13. decembra 2005. godine. Apelant je, 4. jula 2008. godine, u prilogu dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001544 od 24. januara 2008. godine.
2. Iz dokumentacije spisa predmeta proizilazi da je „Arhitekt“ d.o.o. Gračanica, kao povjerilac podnio Prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta, kao dužnika, radi novčanog potraživanja u iznosu od 92.574,00 KM, na ime duga koji je nastao temeljem pravnog posla i zaključenog ugovora o građenju, broj 59-01/00 od 8. novembra 2000. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. septembra 2001. godine.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj Ip-148/02 od 10 januara 2003. godine, dozvoljeno je predloženo izvršenje, protiv kojeg je apelant blagovremeno izjavio prigovor, koji je sud rješenjem, broj Ip-148/02 od 24. marta 2003. godine usvojio, te rješenje od 10. januara 2003. godine stavio van snage i odredio da će se postupak nastaviti kao po tužbi.
4. Presudom Općinskog suda, broj Ps-32/03-K od 13. decembra 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 21.499,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 13. decembra 2005. godine, kao dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 5.285,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude, sud je naveo da je „Arhitekt“ d.o.o. Gračanica kao tužitelj, na ročištu od 4. oktobra 2004. godine, uredio tužbu u pravcu preciznog označavanja tužitelja, „Širbegović“ d.o.o. Gračanica, (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao pravnog sljednika „Arhitekt“ d.o.o. kada je i obavjestio sud da je apelant 16. jula 2004. godine izvršio uplatu glavnog duga u iznosu od 92.574,00 KM, te da povlači tužbeni zahtjev u odnosu na taj iznos. U tužbi je, nadalje, navedeno da ostaje kod tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate za zakašnjeli uplaćeni dug apelanta, sa danom uplate 16. juli 2004. godine, a prema obračunu kamata od strane tužitelja i to iznos od 30.299,26 KM, te zakonske zatezne kamate na obračunati iznos kamata, počev od dana presuđenja do konačne isplate kao i troškove postupka. Budući da je tužitelj van raspravno prihvatio prijeboj potraživanja tuženog za iznos od 8.084,14 KM, na ročištu od 14. novembra 2005. godine, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci presude. Iz provedenih dokaza i nespornih navoda među strankama, Općinski sud je utvrdio da su apelant i tužitelj bili u međusobnom poslovnom odnosu, po osnovu zaključenog Ugovora o građenju, broj 59-01/00 od 8. novembra 2000. godine i to između pravnog prednika tužitelja „Arhitekt“ d.o.o. Gračanica kao izvođača radova i apelanta kao investitora radova, te da su bili u poslovnom odnosu i nakon zaključenog ugovora o građenju od 8. novembra 2000. godine, a temeljem drugih pravnih poslova zaključenih između parničnih stranaka. Također, nesporno je da je apelant 16. jula 2004. godine uplatio sa zakašnjenjem glavni dug u iznosu od 92.574,00 KM, kao i da su isti izvršili kompenzaciju međusobnih potraživanja prema ugovoru o ustupanju potraživanja – cesiji, broj 951/03 od 10. decembra 2003. godine, temeljem kojeg je apelant kao cezus izmirio obavezu tužitelju kao cedentu uplatom iznosa od 22.000,00 KM. Nesporno je također, da je tužitelj izvršio obračun zakonskih zateznih kamata za uplaćeni i zakašnjeli dug apelanta sa 16. julom 2004. godine kao danom uplate i to obračunati iznos kamata od 30.299,26 KM, a što je apelant učinio nespornim, kao i to da su apelant i tužitelj van raspravno utvrdili prijeboj međusobnih potraživanja u iznosu od 8.084,14 KM.
5. Dakle, s obzirom na nesporno utvrđenje da apelant nije svoju obavezu iz predmetnog ugovora o građenju, isplatu cijene tužitelju u iznosu od 92.574,00 KM, izvršio u ugovoreno vrijeme, već sa zakašnjenjem od tri nepune godine, sud je primjenom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima(u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 279. istog zakona obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 21.499,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
6. Rješenjem Općinskog suda od 18. januara 2006. godine, ispravljena je odluka o troškovima postupka, koju je sud temeljio na odredbama člana 386. stav 1., 387. i 396 ZPP-a, na način što je umjesto iznosa od 5.285,00 KM označen iznos od 6.852,00 KM.
7. Protiv prvostepene presude, aplent je izjavio žalbu u kojoj je naveo da je, 10. decembra 2003. godine, zaključen Ugovor o cesiji, broj 951/03, po kojem je tužitelj kao ustupilac, ustupio SUR “TEC Eurosjaj“ Konjic (kao prijemniku) dio potraživanja prema apelantu u iznosu od 22.000,00 KM, pa nakon 10. decembra 2003. godine povjerilac iznosa od 22.000,00 KM više nije bio tužitelj nego SUR „TEC Eurosjaj“ Konjic. Stoga, kako je apelant naveo tužitelju ne pripadaju zatezne kamate na iznos od 22.000,00 KM počev od 25. septembra 2001. godine do 10. decembra 2003 godine, kada je cesija zaključena, a koje je apelant obračunao na iznos od 6.069,48 KM. Shodno navedenom, apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno obračunao i troškove postupka.
8. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta Kantonalni sud je, Presudom, broj 007-0-Pž-06-
000037 od 25. aprila 2006. godine, žalbu tužitelja odbacio kao neblagovremenu, a žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na žalbene navode apelanta naveo da apelant tokom prvostepenog postupka nije osporavao iznos glavnog duga već da je izričito izjavio da potraživanje tužitelja u cijelosti čini nespornim, pa shodno tome, Kantonalni sud je ocjenio da apelant nije osporavao ni kamate za period od 25. septembra 2001. godine do 10. februara 2003. godine u iznosu od 6. 069,48 KM. Naime, sud je ocijenio da se ovi žalbeni navodi apelanta ne odnose na primjenu materijalnog prava, već da je riječ o prigovoru na visinu duga, koji je apelant po mišljenju suda, morao istaći u toku prvostepenog postupka, navodeći da se isti u smislu odredbe člana 207 ZPP-a, ne može isticati tek u žalbi. Međutim, kada bi se navedeni prigovor i odnosio na primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je utvrdio da je isti neosnovan. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 437. ZOO-a kojom je, između ostalog, propisano da se pretpostavlja da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem. S obzirom da se u navedenom članu radi samo o pretpostavci, a iz predmetnog ugovora o cesiji ne proizilazi da su apelant i tužitelj predvidjeli da se kamate ustupaju sa glavnim potraživanjem, sud je zaključio da je apelant bio u obavezi da dokaže da su ugovorom o cesiji kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem. Žalbene navode u odnosu na troškove postupka sud je također ocijenio kao neosnovane, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno dosudio iste tužitelju, a rješenjem od 18. januara 2006. godine ispravio grešku u računu.
9. U međuvremenu Vrhovni sud je rješenjem, broj 070-0-Rev-06-001544 od 24. januara 2008. godine, odbacio apelanatovu reviziju uz obrazloženje da je nedopuštena jer je odredbom člana 237. stav 2. ZPP, propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. U predmetnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 6.069,48 KM, dakle ispod propisanog cenzusa za dopuštenost revizije, pa je u tom smislu revizija odbačena kao nedopuštena. Također je zaključeno da, po ocjeni Vrhovnog suda, nema uslova ni za dopuštanje revizije po stavu 3. člana 237. ZPP jer odlučivanje ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
10. Apelant je naveo da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što smatra da ga je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezao da tužitelju isplati iznos od 6.069,48 KM, na šta, po njegovom mišljenju, nije bio obavezan, budići da je ugovorom o cesiji potraživanje glavnog duga sa tužitelja prešlo na SUR TEC EUROSJAJ, pa samim tim i zatezne kamate na taj dug. Naime, apelant navodi da u žalbi nije isticao nove činjenice, niti predlagao nove dokaze, kako je Kantonalni sud naveo u obrazloženju svoje presude pozivajući se na odredbu člana 207. ZPP-a, već da je u žalbi ukazao da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje – pogrešno primjenio materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da je arbitrarna tvrdnja drugostepenog suda da je on morao dokazati da je ugovorom o cesiji sa tužitelja na SUR «TEC Eurosjaj», prešla i zatezna kamata.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Analizirajući apelantov navod da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2213/06 od 10. januara 2008. godine, do objave u službenom glasniku dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).
14. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant ima obavezu da na ime obračunate zakonske zatezne kamate za neblagovremeno isplaćen glavni dug, platiti određeni novčani iznos, u korist tužitelja. Taj novčani iznos dakle predstavlja njegovu imovinu, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u postupku po tužbi tužitelja protiv apelanta kao tuženog, radi isplate duga, a u kojem je za apelanta utvrđena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa, za neblagovremeno isplaćen glavni dug. Obzirom da je već konstatovano da taj iznos predstavlja apelantovu imovinu, proizilazi da je u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
16. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na Zakonu o obligacionim odnosima, u kojem je regulisano da fizička ili pravna lica koja zakasne s ispunjenjem novčane obaveze, duguju pored glavnog duga, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenim zakonom. To znači da osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također, Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
17. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u predhodnim tačkama ove odluke, apelant je na osnovu relevantnih odredaba zakona, mogao znati da će za neblagovremeno isplaćen glavni dug platiti i određeni novčani iznos na ime obračunate zakonske zatezne kamate. Dakle, zbog neblagovremene isplate glavnog duga, apelant je obavezan da platiti određeni novčani iznos na ime obračunate zakonske zatezne kamate kako je propisano relevantnim zakonskim propisima, a koji se odnosi na sve građane i pravna lica. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja opći odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju 'prevagnuo' nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić