Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/06 (L., L. i C. V.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2567/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2567/06, rješavajući apelaciju Ljubice, Lidije i Cvijete Vujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice, Lidije i Cvijete Vujić podnesena zbog povrede prava na pristup sudu u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banja Luci u predmetu broj P-5518/99, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica, Lidija i Cvijeta Vujić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnijele su, 20. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava pristupa sudu u postupku koji se vodio po njihovoj tužbi radi naknade nematerijalne štete u predmetu broj P-5518/99 kod Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

2. Iz dokumentacije spisa predmeta proizilazi da su apelantice, 18. juna 1999. godine, Osnovnom sudu podnijele tužbu protiv Republike Srpske – Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u visini od 64.700,00 KM. U tužbi su navele da su one zakonski nasljednici iza Svetka Vujića koji je poginuo, 13. oktobra 1993. godine, kao vojnik tužene, te da zbog pretrpljenih psihičkih bolova zbog gubitka bliskog srodnika potražuju naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 64.700,00 KM.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-5518/99 od 7. novembra 2002. godine, glavna rasprava je zaključena, a potom je odlučeno da se zaključena glavna rasprava ponovo otvara, radi pokušaja postizanja regresne naknade štete, budući da je iz dokaza koji su provedeni u toku postupka, proizilazilo da je navodna šteta nastala izvršenjem krivičnog djela.

4. Osnovni sud je donio Rješenje, broj P-5518/99 od 23. decembra 2005. godine, kojim se predmet ustupa na nadležno postupanje Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), a shodno odredbama člana 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, (u daljnjem tekstu: Zakon). Predmet je, zaprimljen kod Pravobranilaštva pod brojem Un-2240/07.

5. Postupajući u navedenom predmetu, Pravobranilaštvo je, u skladu sa članom 4. Zakona, uputilo poziv apelanticama, radi zaključenja vansudskog poravnanja, a povodom njihovog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Apelantice se nisu odazvale na raspravu zakazanu 20. marta 2007. godine, a dostava poziva je bila uredna.

6. Pravobranilaštvo je, 25. oktobra 2007. godine u konkretnom slučaju, ponovo zakazalo raspravu, ali na istu nisu pristupile apelantice iako je dostava poziva također, bila uredna. Stoga, Pravobranilaštvo je na raspravi donijelo Zaključak, broj Un-2240/07, kojim se obustavlja postupak vansudskog poravnanja. U obrazloženju zaključka, navedeno je da su apelantice u pozivu bile upozorene ukoliko se na pozive ne odazovu, a izostanak ne opravdaju da će Pravobranilaštvo zaključkom obustaviti postupak, u skladu sa odredbom člana 10. Zakona.

7. Apelantice su navele da je, zahvaljujući njihovom upornom urgiranju kod suda održano sedam ročišta, te da od 7. novembra 2002. godine, sud nije poduzeo niti jednu radnju u postupku, te su zatražile da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u odnosu na pravo pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa uživanjem ovog prava, kao i da odredi isplatu naknade nematerijalne štete zbog povrede navedenog ustavnog prava od strane Republike Srpske, u iznosu od 500,00 KM za svaku godinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, sud je donio odluku o ustupanju predmeta apelantica na daljnji postupak Pravobranilaštvu Republike Srpske, na osnovu obligatorne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, a koji je u toku postupka po tužbi apelantica pred sudom stupio na pravnu snagu. Ustavni sud ukazuje na to da je identičnu pravnu situaciju razmatrao u svojoj odluci broj AP 519/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 8. novembra 2007. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), u kojoj je ispitivao apelantove navode o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu Ustavni sud je utvrdio «da je u članu 10. Zakona propisana procedura pred upravnim organima i mogućnost da se protiv konačnog rješenja u upravnom postupku pokrene spor pred nadležnim sudom, iz čega slijedi da je tvrdnja apelanta kako mu je osporenim odlukama suda onemogućen pristupu sudu potpuno neosnovana». Ustavni sud je dalje zaključio da «nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da je kršenja prava na koje se apelant pozvao vjerovatno ili moguće (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-417/06 od 20. marta 2007. godine), te da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.»

11. S obzirom da se razlozi dati u odluci broj AP 519/06, u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na pravo pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Navodi apelantica o povredi principa zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa uživanjem njihovog prava na pravično suđenje također su očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelantice nisu pružile nikakve argumente niti dokaze o postojanju opravdanog zahtjeva koji bi ukazao na potrebu meritornog ispitivanja ovih navoda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavni sud zaključuje da nema osnova da se apelanticama odredi naknada nematerijalne štete u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/06 (L., L. i C. V.) | Sudska praksa | Aktio