Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/06 (M. A.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2626/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2626/06, rješavajući apelaciju Mileta Anića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Anića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-06-000-201 od 11. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, broj P-

374/05 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 8. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž-06-000-201 od 11. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-374/05 od 5. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-374/05 od 5. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita Odluka tuženog «Duvno-bus» d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu od 12. maja 2005. godine i da se ista poništi, te da se obaveže tuženi da u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude i pod prijetnjom izvršenja vrati apelanta na radno mjesto prometnika ili drugo odgovarajuće mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom sa svim pravima i obavezama, počev od 12. maja 2005. godine. Također je u tužbi zatraženo da se naloži tuženom da apelantu isplati naknadu plate počev od 1. januara 2005. godine pa do povratka na posao u mjesečnim iznosima od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospjelosti svakog pojedinog obroka neisplaćenih plata pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.054,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 91. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) prema kojoj je u slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. Zakona o radu, poslodavac dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokazati postojanje razloga za otkaz. S tim u vezi, sud je naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme na radnom mjestu prometnika, te da mu je radni odnos prestao na osnovu Odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 12. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu). Općinski sud je, također, utvrdio da se tuženi, pri donošenju odluke o otkazu, pozvao na odredbe člana 88. stav 1. Zakona o radu kojima je propisano da «poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos». U odluci o otkazu, tuženi je naveo da apelantu prestaje radni odnos od 12. maja 2005. godine, zbog neizvršavanja obaveza iz ugovora o radu, uz obrazloženje da apelant nije dolazio na posao tri mjeseca, da je odavao tajne društva drugoj konkurentskoj firmi, te da je 11. maja 2005. godine napao direktora zato što mu nije isplaćena plata, iako mu je rečeno da nema pravo na platu jer nije dolazio na posao, a izostanak sa posla nije opravdao. Također u odluci o otkazu je navedeno da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak u toku 2004. godine, zbog nasilničkog ponašanja prema direktoru tuženog.

3. Nadalje, sud je utvrdio da je prema evidenciji tuženog o prisutnosti na poslu koju su vodili zaposlenici Ivan Plejić i Ante Sučić, vidljivo da apelant nije dolazio na posao u februaru i martu 2005. godine, a da svoj izostanak nije opravdao valjanom medicinskom dokumentacijom. Također, na okolnost prisutnosti apelanta na poslu saslušan je svjedok Ivan Plejić koji je izjavio da je kod tuženog zaposlen od 1. februara 2005. godine od kada vodi evidenciju o prisutnosti na poslu djelatnika garaže, vozača i djelatnika kolodvora, da mu je poznato da je apelant radio na mjestu prometnika, koje pripada kolodvoru, ali da isti nije dolazio na posao u mjesecu februaru i martu 2005. godine, niti se javljao. Nadalje, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 10. maja 2005. godine verbalno napao direktora tuženog i fizički napao uposlenika tuženog Ivana Plejića (o čemu postoji i Kaznena prijava Policijskoj upravi Tomislavgrad broj 02-9/4-3-KU/05 od 16. maja 2005. godine), te je nakon tog incidenta organizovao protest zaposlenika tuženog na koji je pozvao i četiri uposlenika konkurentske firme „Ćićko Komerc“ a na kojem se nije raspravljalo o problemima radnika, već o tome da tuženi prestane sa radom i da se smjeni direktor. Na okolnosti incidenta koji se dogodio 11. maja 2005. godine sud je naveo da su saslušani svjedoci Slavko Brigić i Ivan Andrić koji su potvrdili navode tuženog o ponašanju apelanta 11. maja 2005. godine u prostorijama tuženika, a na čije iskaze apelant nije prigovarao. Cijeneći provedene dokaze sud je utvrdio da apelant nije opravdao svoj nedolazak na posao dva mjeseca, što u suštini znači neizvršavanje radnih obaveza dva mjeseca preuzetih ugovorom o radu što po mišljenju suda predstavlja težu povredu radnih obaveza. U tom kontekstu sud je naveo, da radno pravni odnos ne podrazumijeva samo prava uposlenika, već i obaveze, a da je osnovna obaveza dolazak na posao. Također, Općinski sud je ocjenio da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza i tim što je 11. maja 2005. godine verbalno napao direktora tuženika i fizički napao uposlenika tuženika Ivana Plejića, nakon čega je organizovao protest zaposlenika tuženika. Sud je također uzeo u obzir i činjenicu da je protiv apelanta 2004. godine tuženi vodio disciplinski postupak zbog nedolaska na posao 40 dana koji nije opravdao i nasilničkog ponašanja u uredu uprave tuženog.

4. S obzirom na utvrđene činjenice Općinski sud je utvrdio da je apelant svojim ponašanjem počinio težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, što upućuje na zaključak da je tuženi u predmetnom postupku dokazao, u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu, da su ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje odluke o otkazu apelantu shodno članu 88. stav 1. Zakona o radu. Sud je zaključio da su povrede radnih obaveza od strane apelanta takve prirode, da po mišljenju suda nije osnovano očekivati od tuženog da mu nastavi radni odnos. S obzirom da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena 12. maja 2005. godine, nakon incidenta u prostorijama tuženog, sud je zaključio da je ista donesena u zakonskom roku kako je to preopisano odredbom člana 89. Zakona o radu. Budući da je sud utvrdio da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 12. maja 2005. godine donesena na zakonit način, sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja istaknit u tački I. izreke neosnovan. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu plata u od 1. januara 2005. godine pa do povratka na posao u iznosu od 1.000,00 KM, sud je naveo da je isti neosnovan, jer je na osnovu provedenog vještačenja po vještaku finansijske struke utvrđeno da je apelant bio raspoređen na radno mjesto prometnika sa platom od 780,00 KM, te da je apelantu za mjesec januar 2005. godine akontativno isplaćeno 500,00 KM.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je Presudom, broj 010-0-Gž-

06-000-201 od 11. jula 2006. godine, odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zahtjev apelanta neosnovan, nalazeći da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način, u smislu odredbama člana 88. stav 1. Zakona o radu, dajući za svoju odluku valjane razloge koje je u cjelosti prihvatio i ovaj sud. U pogledu prigovora apelanta da je predhodno trebalo provesti disciplinski postupak, sud je istakao da je isti neosnovan, s obzirom da je tuženi u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu, dokazao da su postojali opravdani razlozi za donošenje takve odluke.

6. Apelant je naveo da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na jednakost pred zakonom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da tuženi prilikom davanja otkaza ugovoru o radu nije proveo prethodno postupak u kojem bi se on saslušao i bio poučen o njegovim pravima. Apelant smatra da odavanje poslovne tajne društva konkurentskoj firmi nije ničim potkrijepljeno, da nema čvrstih dokaza za neopravdan izostanak apelanta sa posla, a što se tiče napada na direktora, on navodi da ove tvrdnje također, nisu dokazane u toku sudskog postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud je utvrdio da apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Ograničavajući se na ispitivanje pravičnosti predmetnog postupka u cijelini, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o njegovom otkazu posla i da mu shodno tom utvrđenju pripadaju određena prava iz radnog odnosa. Suština predmetnog parničnog postupka bilo je utvrđivanje zakonitost odluke tuženog o otkazu posla Općinski sud je, u cilju donošenja zaključka o tome da li je otkaz bio zakonit, proveo opsežan dokazni postupak u kojem je saslušao apelanta kao praničnu stranku, zatim je saslušao predložene svjedoke i izvršio je uvid u relevantnu materijalnu dokumetnaciju, te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su došli do zaključka da je odluka o otkazu posla, koja je utemeljena na odredbi člana 88. stav 1. Zakona o radu zakonita, jer je u toku postupka u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu, tuženi dokazao da su postojali razlozi za njeno donošenje. Općinski sud je za svoj zaključak dao jasna i razumna obrazloženja, za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna. Kantonalni sud je dao obrazložene odgovore na apelantove žalbene navode, posebno se izjašnjavajući o apelantovom navodu da je predhodno trebalo provesti disciplinski postupak. Taj navod Kantonalni sud je odbio kao neosnovan uzimajući u obzir činjenicu da je apelantu radni odnos prestao na temelju člana 88. Zakona o radu koji poslodavcu daje ovlaštenje davanja otkaza bez poštivanja otkaznog roka u određenim slučajevima kakav je bio i apelantov što je utvrđeno u prvostepenom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Nediskriminacija

12. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovog pravo na jednakost pred zakonim iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da citirani član Ustava propisuje princip zabrane diskriminacije u uživanju ustavnih prava, a ne pravo na jednakost pred zakonom. S obzirom da apelant ničim nije potkrijepio svoj navod da je diskriminisam u uživanju ustavnih prava na koja se pozvao Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledni (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

13. Apelant je na kraju naveo da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/06 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio